DJECA SU UKRAS SVIJETA
Piše: Emilo Labudović
Dani tuge, nevjerice, očaja, zapitanosti, pitanja sa milion odgovora, zagonetka bez rešenja, crnina, leleci, grobovi, mrak u duši i mrak na horizontu. Ostvarila se ona narodna, proročka, da će ga sve ono čega se čovjek boji, čemu okreće leđa i od čega bježi, kad – tad sustići. I stiglo nas je, kao najcrnja mora iz koje je buđenje još gore. Kao da nad ovim ojađenim prostorom, kao vanvremenski eho, odzvanja naslov romana Miodraga Bulatovića: „Rat je bio bolji“!
Rečeno je svega i svačega, pametnog i manje pametnog, izvučena su iz arhiva davna upozorenja mudrih da nas sve ovo čeka, upozorenja o koja smo se oglušili; oni koji su pozvani da analiziraju šta nam se to i zašto desilo, učinili su to opsežno i dubokoumno i…. samo tajac, bol i ništa više. A rešenja koja se nude samo su placebo efekat koji služi za samozavaravanje da nešto liječimo. Jer naše društveno tijelo odavno razara kancer za koji još nema lijeka i očajničke mjere koje više sliče amputaciji nego terapiji tu bolest mogu samo da eventualno uspore.
Snižavanje granice odgovornosti i kažnjivosti za dječja krivična djela teško da išta može bitnije da promijeni i više liči na odmazdu nego na rešenje. A osim toga, opšte ne eliminiše momenat svojevrsne nepravde u zakonskom „razvrstavanju“ počinilaca. Jer, ima li suštinske razlike između djeteta – počinioca koje zločin izvrši dan, dva prije svog dvanaestog rođendana, i bude zaštićeno zakonom, i onoga koje to učini samo dan poslije tog datuma i bude sankcionisano? Psiholozi su odavno zaključili da dječja monstruoznost po obimu i ekstremnosti može žestoko da nadmaši odrasle krvnike, jer su ona u tom uzrastu emotivno najbliža onom primalnom, životinjskom instiktu u nama koji se, u procesu normalnog odrastanja potiskuje u duboku podstvijest. I tu ne postoji jasna granica „odraslosti“, već je samo riječ o boljoj „naoružanosti“ informacijama i oružjem. Riječju, nema puno razlike između tek pristalog djeteta koje rukama zadavi mače i onoga starijeg koje se dočepa noža, pištolja ili automata i počne da rešeta. I da ono što je emanentna društvena kriza pretvori u konkretnu tragediju.
Ali, opet, djeca su prevashodno radost, budućnost, ostvarenje smisla našeg postojanja na ovom svijetu i njima pripada budućnost. Samo, pitanje je – kakva? A nije na djeci da tu budućnost kreiraju od početka. Ona će je naslediti, preuzeti i dalje razvijati, ali na nama odraslima, roditeljima, nastavnicima, društvu u cjelini, je udaranje temelja. I baš u tome je „kvaka“ čitavog problema i pitanje svih pitanja ovog trenutka: jesmo li, i kao pojedinci i kao društvo, sposobni da budemo roditelji i vaspitači? Možemo li da se suočimo sa njima, njihovim željama, nadama, strahovima, sa izazovima vremena u kojem jesmo, ili mislimo da je dovoljno da im kupimo mobilni, tablet, kompjuter, damo džeparac i prepustimo ih njima samima? Ko će onda i kako da ih uputi krivudavom stazom života i ukaže im na „znakove pored puta“? Internet? Tik tok? Darknet? Ulica?
Moramo biti svjesni da su naša djeca ne samo pametna već i kudikamo pametnija od nas, i da veoma vješto znaju da koriste naše slabosti i manipulišu njima. Zato je danas, možda više nego ikad prije, odrastanje prava bitka između pravila i prava, između zabrana i slobode, između odrečnog „ne“ i obećavajućeg „možda“. Primili smo kao društvo mnogo „imputa“ sa strane koji sve više uobličavaju i našu društvenu svijest i naš poredak, imputa u kojima je previše lažne slobode i kvazi ljudskih/dječjih prava, a premalo obaveza i odgovornosti.
Ali, svijet se, ipak, kreće naprijed, i vrijeme vrbovog pruta kao vaspitne mjere je davna prošlost. Gdje je, onda, izlaz? Psiholozi kažu da je to u pojačanoj komunikaciji sa djecom, nadziranju njihovog ponašanja, jačanju porodičnog kruga, školskog kolektiviteta… U njihovom „otimanju“ od virtuelne stvarnosti kojom su okružena i povratku u realan svijet, kakav god da je. Za takvu akciju, a poslednji je voz za nju, neophodna je angažovanost cjelokupnog društva. Države i zakonodavstva, kampanje razoružavanja, pojačanog prisustva policije u školama i školskim dvorištima, pojačan nadzor nad društvenim mrežama (priča o njihovoj „slobodi“ je mačku o rep, a ko ne vjeruje neka pročita Snoudena), a roditelja, vaspitača, učitelja i profesora da to zaista i budu. Jer, ovo zlo niti se suzbija niti se iskorenjuje preko noći.
„Djeca su ukras svijeta“ i to im dan, noć treba i govoriti, i na djelu pokazivati. Ali, istovremeno im se, makar i po cijenu neke njihove suze, mora reći: „VAŠE VISOČANSTVO, SVIJET JE VAŠ, ALI OVO NE MOŽE! I TAČKA“!
I tako, iz dana u dan, strpljivo, mukotrpno, kao kad se penje uz strmu planinu, upućivati ih i voditi do momenta kada su spremna da polete iz gnijezda. Naravno, ilizija je da se ovo zlo može apsolutno preduprijediti jer će uvijek biti incideanta, ali se makar može drastično smanjiti. U protivnom, opet ćemo doći u situaciju da, kako to ovih dana neko mudar reče, „godine ćutanja pretvorimo u minut ćutanja“!