IGRALIŠTE MEDIJA

PIŠE:  Bećir Vuković

 

Nikad nije bio toliki jaz između roditelja i djece kao u naše vrijeme. Kao da to nisu naša djeca, kao da nismo njihovi roditelji. Bolje reći – Nešto a ne Neko – iskopalo je taj jezivi jaz.

Ili je, zajedno, stvar projekta nekakvog Iks Neporetka koji smo lakonski nazivali – Napretkom. Život nam je zagorčala ta tupa i eliptična replika – napredak.

Više ne živimo u drami nego živimo psihodramu u režiji medija. Postajemo strani sami sebi – pounutarnjavanje – Drugog izvodi u neljudske instance i skoro prevodi i preko prirodnog. Zato zdravom razumu i zvuči nemogućim da psiha dječaka izdrži takav masakr, da izdrži da puca i ubija, ne jednom nego toliko puta, i sagori toliko metaka. I da se na kraju ne kaje, i da je sinoć vjerovatno zaspalo. I, sanjalo…

Na kraju žrtve smo Nečijeg projekta, dakle monstruoznog programa koji u istu ravan uspešno prevodi i ubijene i onoga koji ubija. Kad se i to izjednači onda nema Drugog. Na mjesto Drugog je Ništa. Taj program Derida je nazvao nagonom smrti, nagonom starijim i od nagona za razmnožavanjem. Taj program je nedokučiv – nedokučiv ljudskoj prirodi.

Šta nam se sve tovari na slomljena leđa i sipa u praznu dušu. Da li su i školski programi počeli da usvajaju roditelja 1, i roditelja 2.

Kaže li nastavnik učeniku, reci roditelju 1 da sjutra dođe u školu. Ako tako kaže, onda to više nije učitelj, niti je to više škola. I ko nam nameće nove školske programe. Isti, koji npr. i kontrolišu nečiji identitet, koji kontrolišu slobodu izjašnjavanja – Ko sam.

Ja nisam Ja, nego sam neko Drugi, odnosno, Onaj, kako odluči kancelarija, recimo u Briselu. Tako nas ugone u Drugu Prirodu. A Druga Priroda nužno ima i Drugi – drukčiji oblik. Koji oblik.

E, tu su mediji da nam razobliče pravu prirodu, i poput stoke ujure u drugi svijet, svijet drukčije prirode. Da nas pretvore u zavisnike od medija. Ako nisi zavisnik od droge i alkohola, moraš zavisiti od nečega. Zavisi, na primer, od medija. I, kao psa svežu vas za mobilni. Život je nezamisliv bez mobilnog. Unekoliko, vašu intimu kreira mobilni telefon. Pošto je tako, onda Ja nisam Ja, onda sam stvarno neko Drugi, priznao to ili ne.

Baš juče, jedan ovdašnji političar savjetuje nas, ma, bolje ćete proći ako ne vodite takvu politiku, što u prevodu znači bolje ćete proći ako se odreknete sebe, dakle prošlosti, nacionalnosti, itd, u našem slučaju – srpstva. Bolje bi bilo da se odreknete vašeg programa, a da prihvatite naš program, koji, opet, nije ni naš program nego nekoga Drugog, ali da ga sada ne – imen(t)ujem. Ali, ako imalo natrunite našu nacionalnost, čuće se do Brisela, i zazvoniće alarm u glavnoj kancelariji sa kristalnom lobanjom na stolu.

Tako, eto tako, ta valjda je lako odreći se sebe. A ako se ne odreknete, hapsićemo vas, podvaljivati vam, i tako dalje. O, kej.

Sinoć sam čuo na TV Srbije, neko službeno grlo, možda je grlo bilo iz policije ili iz nekog ministarstva, ili sudstva, ili tužilaštva, svejedno, kako je roditelj 1 dječaka koji je počinio masakr u školi u Beogradu – poznati ljekar.

Koliko – vještačke dramaturgije – čak i u ovakvoj tragediji. Taj idiot morao je da pomene roditelja broj 1, a idiot urednik toga medija nije bio u stanju da makazama iseče prvog idiota.

Da li i roditelji i nastavnici znaju, da njihova djeca i njihovi đaci, u najurbanijim sredinama poput Beograda, ili Frankfurta, ili Zagreba, idu na noć vještica. I, šta se radi u noći vještica. Kakvom izopačenju, silovanju, prolivanju i pijenju krvi, čemu se sve uče u noći vještica.

(Na šta se jaše u noći vještica i kuda se jezdi…)

Crno tržište medija. Juče je bio Dan medija. Šta su mediji. Šta su kamere, šta su kamere montirane po banderama i granama drveta u školskim dvorištima. Šta špijuniraju. Sigurno da djeca ne vole te kamere. Djeca znaju da i mafija po gradovima montira slične kamere. Djeca znaju da već Neko kontroliše njihovu slobodu. I, dijete se buni. I, pravi razliku. Dijete zna da u toj kontroli zajedno učestvuje i institucija škola, i institucija roditelj.

(Mafija u Brazilu angažuje djecu i za kratko vrijeme obuči ih za ubice. Dijete utrči u kafić i saspe mafijašu šaržer u potiljak. Maloljetno, nešto malo će odležati, mafija će se starati o njegovoj porodici u kartonskoj kućici. Kad dijete izađe na slobodu, imate u svojim redovima gotovog ubicu i kriminalca. Sve te priče možete naći na internetu…)

Sa druge strane šta je ta famozna sloboda medija. Je li sloboda medija rijaliti i zadruge gdje se uživo snima i emituje seks.

A, takozvani ozbiljni ljudi osviću gledajući kako se neki polusvijet jaše u zadruzi.

Zadruge nisu – spavaone – nego štale. Da su nešto drugo drukčije bi se i zvale. Životinjska farma u jednom trenutku postaje ljudska farma, davno smo to čitali ali nismo razumjeli šta čitamo. Samo se u štalama bez stida jašu goveda, prasad, guske…

Zadruga koristi ljude kao svaku drugu sirovinu. I mediji koriste ljude kao svaku drugu sirovu sirovinu. Samo polusvijet gleda – orgijanje – polusvijeta u zadruzi.

(Mama ni ove subote neće preskočiti žurku i ostaviće bebu kod svoje mame. Mama se istuširala, i ujurila u džip, i odgalopirala na žurku. Slomljena, pijana, vraća se u zoru. I tri dana uštavljena leži sa šminkom…)

Pitanje svih pitanja skoro svih urednika, a naročito vlasnika medija jeste: kako da mediji što više iskoriste čak i ovakve tragedije kao što je ova u Beogradu. Kako sa još više dezinformacija još više i više dramatizitovati tragediju. Mediji su čak u stanju da unište tragediju, da unište smrt, u stanju su da je prevedu u nešto drugo..?

U opštem smislu, tragedija u Beogradu je potpuni trijumf društvenih mreža. Potpuni trimumf zla za koje smo mislili da nikad neće zakucati na naša vrata. Rukopis ovakvih tragedije isti su i u Nevadi i Beogradu. Bolje reći tragedije su prepisane.

Bezmalo, u svim državama policija je u osnovni kriminala. Policija, tužilašto, sudstvo. Danas u Podgorici počinje suđenje predsjednici Vrhovnog suda koja je tokom karijere njih dvoje osudila na smrtnu kaznu. A, ni poslije 20 godina još nije otkriven ubica i naručilac ubistva novinara koji je vodio najtiražniju novinu. Prosto, zatrpani smo medijima i neriješenim zločinima.

Za to vrijeme „Vijesti“ otvoreno napadaju lidera Nove srpske demokratije. Ne pitajući se da li jedan medij, uopšte, smije otvoreno da napada lidera jednog naroda. Tako rade „Vijesti“ napadajući lidera Srba u Crnoj Gori Andriju Mandića. Međutim, ne smijemo preskočiti pitanje: ko plaća napade na srpski narod u Crnoj Gori i njenog lidera. Ko. Na to pitanje trebalo bi da prvi odgovori onaj koji nas savjetuje da se promijenimo.

Mediji podstiču mržnju. Mediji podstiču nasilje. Svaki razuman čovek to će vam reći. Šta reći o „Vijestima“ koje nisu medij, i ljudima koji ih vode, a nisu ljudi medija. A, zvanično, nisu ni političari. Pa, šta su, i ko su. Kakva para formacija. Kako se sa njima, prosto rečeno, boriti. Ima li kakvih medijskih mafuja, ili nešto slično.

Na medijima se može naći program kako da izvršite ubistvo. Cijelu taktiku, najbolji način praćenja žrtve, najbolje mjesto gdje ćete žrtvu čekati, koju opremu da koristite, kuda da pobjegnete. Radi se, zapravo, o kopiranju ubistva H osobe u N gradu. Sve je isto samo je druga lokacija.

„Danas je jedan od najtežih dana u savremenoj istoriji naše zemlje Srbije“, rekao je predsjednik Aleksandar Vučić. Sa druge strane sigurni smo da će mediji, opet, nešto slagati i izmisliti. Koliko god, ali nešto će slagati. Nikad se mediji ne mogu sasvim osloboditi laži. U suštini mediji i jesu laž. Zato što su laž, mediji su i kreatori zločina i tragedija. Dvije vojske vode rat, ali pobijediće ona koja dobije medijski rat. I, to je jedina istina.

Dječak koji je počinio masakr, ne kaje se, niti se osjeća krivim. Tu zapire svaki um i razum. Osim, medijski…