Pronašli spas u Crnoj Gori: Rusi dali veliki doprinos razvoju Kotora, a zatim nestali

Cijeli jedan „ruski svijet“ je uništen, a živio je između dva svjetska rata u Boki Kotorskoj. Tragove „bijelih Rusa“, koji su pobjegli od boljševika sa obala Crnog mora, iz Odese i sa Krima, pronašao je njihov potomak Leonid Kampe. Otkrio je da su dali nemjerljiv doprinos razvoju Kotora, grada bogate istorije, koji je bio njihova luka spasa, piše „Sputnjik“.

Kampe je prikupio sve što je mogao da nađe u državnim i arhivu Srpske pravoslavne crkve i ove dragocjene informacije pretočio u knjigu.

Dolazak „bijelih Rusa“

Prvi je u Boku uplovio američki razarač sa 33 visoka oficira generala Petra Vrangela, a sljedeći je donio prvih 1.700 iscrpljenih civila. Za manje od mjesec dana, 1920. godine, stiglo je više od 25 hiljada Rusa.

„Najveći talas bio je poslije evakuacije Krima, tek kad su bili na pučini, saznali su gdje idu. To su bili uglavnom trgovački brodovi, veliki prekookeanski trgovački parobrodi. Rusi su bili smješteni u tovarnom prostoru ili na palubama. Dešavalo se da su bili u brodu kojim je prevožen ugalj, iskrcani su potpuno crni“.

Vlasti u Kotoru očekivale su svega pet hiljada izbjeglica, a stiglo ih je mnogo više, a sa njima kuga, tifus, kolera. Zato su prvo iskrcavali ljekare, a narod je mirno na brodovima čekao da prođe karantin, ponekad i mjesecima. Za to vrijeme, na kopnu, u Đenovićima i drugim mjestima, podizane su barake.

Blago stiže u Kotor

Jedrenjak „Samara“, koji je u Boku uplovio u ljeto 1920. godine, Kotor stavlja u vrh svjetskih vijesti. Brod je stigao nenajavljeno, a za njim i specijalni carski namjesnik. „Njujork Tajms“ piše da je dovezao 40 tona srebra i zlata evakuisanih iz Petrogradske banke.

Brojna su nagađanja o tome šta se tačno nalazilo u sanducima, a prateći arhivski materijal, Kampe je naišao na izveštaj o pljački blaga. Stražar je pustio jednu lokalnu porodicu u magacin, zauzvrat je tražio dio plena.

Tragajući za informacijama koje je dobio od lokalnog sveštenika Moma Krivokapića, Kampe je otkrio da je istim brodom stigla i druga vrsta blaga, crkvena zvona. Prepravljena su i postavljena na zvonik crkve Presvete Bogorodice na pravoslavnom groblju u Škaljarima.

Do 1921. u Boki je već bilo 11.700 izbjeglica

Do 1921. u Boki je već bilo 11.700 izbjeglica, najveću pomoć pružio je američki Crveni krst, ali vlada te zemlje za lošu organizaciju prihvata optužuje isključivo Srbiju. Bune se i Italijani, koji Boku smatraju svojom, Francuzi pokazuju licemjerje, traže da se svaki brod iskrca u roku od dva dana, što je nemoguće.

Kampe je došao do saznanja da su Rusi u nekom trenutku zabranili svojima da kupuju na lokalnoj pijaci u Kotoru. Boka je poslije Velikog rata bila gladna, a doživjela je demografski udar. Imala je manje od šest hiljada stanovnika, a stiglo je pet puta više ljudi.

„Zamislite tu logistiku, koja nije radila, a koja je bila potrebna da snabdije hranom, obućom, odjećom, sanitetskim materijalom toliko ljudi. Lokalno stanovništvo je to iskoristilo da podiže cijene, iako Rusi nisu došli sa velikim parama, prodavali su ono što su imali na sebi“.

Odgovorne su bile i lokalne vlasti, dan nakon što je u Kotoru zvanično osnovana Ruska kolonija, uprava grada izdala je oglas kojim se „zabranjuje iskorištavanje ruskih izbjeglica od strane stanodavaca“.

Briga kraljice Marije i kneza Pavla

Vlasti su imale nevjerovatno razumijevanje za ruske izbjeglice, prije svega zbog prijateljstva Srbije i Rusije. Ruski vojni invalidi bili su pod patronatom kneza Pavla, svojoj organizaciji dali su njegovo ime. Posebno nježna prema invalidima bila je kraljica Marija, i došla je u Prčanj da ih posjeti.

Govoreći o odnosu države prema „bijelim Rusima“, Kampe kaže;

„To je jedini slučaj u svijetu da je neka zemlja prihvatila vojsku druge zemlje, pustila je na svoju teritoriju pod punim naoružanjem“.

Dvije pravoslavne crkve – kao jedna

Ruska pravoslavna crkva praktično se stavila pod pokroviteljstvo Srpske, kanonski je nesmetano djelovala, bilo je dozvoljeno i primanje ruskih sveštenika u službu SPC.

Vjernici su je doživjeli kao svoju, pomogli izgradnju crkve Svetog Save u Tivtu, dali priloge za izgradnju crkve Svetog Petra u Prčnju. Izgradili su i svoju, kapelu Svetog Nikolaja, u sastavu Invalidskog doma u Prčnju. Kada je osveštavana, kralj je na svečanost poslao svog izaslanika.

Bila je to 1940. godina, početak novog pakla za „bijele Ruse“. Nakon Drugog svetskog rata ruska kapela je uništena do te mjere da se ne zna ni gde se tačno nalazila. Otac Ignjatije Ozerov, koji je „po oslobođenju“ prognan, kao i svi stanari Invalidskog doma, spasao je ikonostas i dao ga na čuvanje srpskoj crkvi u Kotoru.

Gdje su nestali?

Promjenom sistema 1945. godine, ljudi koji su jednom pobjegli od komunista, opet su bili suočeni sa njihovim dolaskom, uplašili su se, mnogi su bježali.

„Dosta njih je krajem rata otjerano u Albaniju, dosta ih je, nažalost, i pobijeno. U narodu je zavladao strah, gledali su da izvuku žive glave. Oni koji su ostali, maltretirani su. Moj deda je, iako je bio u partizanima, jedan i od osnivača kinematorgrafije u Crnoj Gori, išao je jednom nedjeljno na prevaspitavanje do kraja problema sa Informbiroom. Na kraju je i umro od toga, od batina“, kaže Leonid Kampe.

Njegovu knjigu „Rusi u Kotoru između dva svetska rata“ izdao je Ruski naučni institut.