(NE)SREĆNA ZEMLJA (NE)SREĆNIH LJUDI

Piše: Emilo Labudović

Kud god čovjek da se okrene, jedna te ista jadikovka, lament nad hudom sudbinom i anateme na vrijeme koje živimo, na standard, plate, cijene, potrošačke korpe, na vlast, bivšu naročito, a ni sadašnjoj se ne piše ništa bolje… Priznajem, toj pesimističkoj atmosferi i tmurnim vidicima i sam sam često podlijegao i znao i da prozborim i napišem poneku grku riječ. Ali, davno je rečeno: krivo sjedi, ali pravo zbori, pa valja pravo progovoriti i o zemlji, o vremenu i stanju u kojem jesmo.

A objektivno sagledana, slika tog stanja ne da nije tako crna već bi se slobodno moglo reći da smo srećna zemlja srećnih ljudi. Možda to nekome može da zazvuči kao ironija, refleks svijesti o nemoći, poslednja linija mazohizma… i ko zna šta još, ali nije. A evo i potvrde.
U kojoj to još zemlji, mimo ove naše, državni organi i njihovi čelnici oka ne sklapaju, po svu noć bdijući nad našom sigurnošću, pravom i pravdom? U kojoj to još državi, liše ove naše, i poslije ponoći možete da nazovete rukovoditeljku Vrhovnog državnog tužilaštva i da je pitate o čemu vam god padne na pamet? U kojoj je to još državi, osim ove naše (ne)srećne, ta ista rukovoditeljka spremna da, usred ponoći, širom otvori kućna vrata države i u nju pusti one koje bi svaka druga država, osim ove naše (ne)srećne, pohapsila i protjerala i od Sibira dalje? Koja to još država, mimo ove naše, najsrećnije na svijetu, ta ista vrata drži čvrsto zakatančena za sve one koji sebi dozvoljavaju luksuz da misle svojom glavom ili su kratkovidi toliko da ne vide raj koji ovdje postoji?

U kojoj to još državi, ne računajući ovu našu (ne)srećnu, mafijaši rukovode timovima spremljenim za lov na njih, a onu „boraniju“, koju pohapse (čisto „da se Vlasi ne dosjete“), dave plastičnim kesama i još se uz to diče i lentraju? Ima li države na svijetu, osim ove naše, naravno, čija je vrhovna pravda u zatvoru a nepravda se valja ulicama kao poplava? Ima li igdje države, naša se, naravno, ne računa, jer ona je mimo svih drugih, u čijem je Ustavnom sudu partijska knjižica iznad Ustava, i koji se, čim se sukobe partijski interesi, proglasi nenadležnim?
Može li mi neko pokazati državu, mimo ove koja je mimo svih drugih, čija je trećina stanovništva, sve do zadnjeg, dindušamin, špijun, strani izmećar, i rušitelj svega dobroga u njoj? Ima li majčinog sina koji mi može nabrojati makar još jednu državu, osim ove naše, koja grize ruku koja ju je hranila i branila, a ljubi onu čijih se pesnica tragovi još uvike vide na njenom licu? Koju to još državu, našu da ne računamo, i po cijenu plaćenog puta i dnevnice, najviše „brane“ upravo oni koje je ona svojom nebrigom proskitala po svijetu?

Da je naša država država blagostanja a mi, njeni državljani, najsrećniji narod među narodima, nema boljeg dokaza od toga da nam već mašu platom evropskih prosjeka a da ni prstom nijesmo makli da je „namaknemo“. Onaj koji se već samoproglasio premijerom još dok su izbori još samo u odluci u Dubaji ispraćenog bivšeg gospodara (valja se čovjeku odmoriti, malo li su tri decenije crnčenja) već sprema teren da nas, makar dok mu mandat traje, po standardu primakne Švajcarskoj. Dakle, treba samo da zašiljimo plajvaz i eto je hiljadarka u džepu. U protivnom – bankrot, jer mimo njega niko pojma nema kako se namiču pare. A poslije njega – potop, što bi rekao onaj francuski Luj, ko zna koji po redu. Plaćaće to naši unuci, njegovi sigurno neće. Doduše, prije toga samoprozvani i samoprepiručeni mora da „pospremi“ u svom dvorištu i oslobodi se rivala (zar to ne podsjeća na 1997. i „razlaz“ Mila i Momira). Tu činjenicu ne može da sakrije ni njegov osmijeh koji, ne pišite mi ovo u grijeh, strašno liči na kez hohštaplera i uličnog mangupa, i koji samo krije žestoku ogorčenost što, onako nadobudan, nije „kalif umjesto kalifa“!

Dokon hroničar bi ove „dokaze“ naše sreće što živimo u najsrećnijoj od svih zemalja svijeta mogao da nabraja do sjutra, i opet ne bi iscrpio spisak. Što bi rekao David Štrbac, „od miline jedva dišemo“! Ali, krunski dokaz naše neslućene i nemjerljive sreće i prednosti nad svima drugima jeste činjenica da smo, ovakvi kakvi jesmo, već unaprijed predodređeni za tu famoznu Evropsku uniju i da samo što nijesmo preskočili taj prag. Treba samo da se strpimo još ovaj mandat, svejedno čiji jer nas svi vode tamo. Vozi, Miško!!!

E, tu, zaista nemam šta da dodam već samo da podsjetim na onaj čuveni aforizam neprevaziđenog Minimaksa: „Ne znam hoće li nas Evropa primiti, ali Afrika nas je već stavila na listu čekanja“!