Staljin i komentari

Piše: Muharem Bazdulj

Dvojica prijatelja iz velikih zapadnih zemalja pitali su me prethodnih dana šta mislim o tome koliko bi publici iz njihovih država bile zanimljive dvije knjige: jedna je „Izlet u Rusiju“ Miroslava Krleže, a druga je „Razgovori sa Staljinom“ Milovana Đilasa. Jasno mi je, naravno, otkud ovaj iznenadni (ponovni) interes; rat u Ukrajini je u psihološkom smislu oživio atmosferu Hladnog rata. Taj isti kontekst utiče i na to da se u zapadnim masovnim medijima sve više potencira paralela Staljin – Putin.

Ipak, kad je prije malo više od mjesec dana „pala“ sedamdeseta godišnjica Staljinove smrti, o njoj se na Zapadu nije previše pisalo. Ambivalencija Staljinove istorijske uloge ne odgovara epohi u kojoj sve mora biti crno-bijelo. O Staljinu se zapravo mnogo više pisalo u ranijim godinama Putinove vladavine. S jedne strane su tu klasične istorijske knjige, a s druge – beletristika.

Jedan od najvećih britanskih savremenih pisaca Džulijan Barns objavio je prije sedam godina roman „Šum vremena“ u kojem je Staljin drugi najvažniji protagonista. Pisao sam onomad da se u toj knjizi potencira jedan detalj koji smo iz Staljinovih biografija već znali, a koji ovdje postaje strašno sugestivan lajtmotiv.

Uživljavajući se u Šostakovičev tok misli, Barns negdje uz sam početak knjige bilježi: „Pomislio je na cigarete: paklice s natpisima ‘kazbek’, ‘belomor’, ‘hercegovina flor’. Pomislio je na čovjeka koji mrvi duvan iz pola tuceta cigareta u svoju lulu, i na stolu ostavlja hrpu kartonskih tuba i papira.“ Nešto kasnije slijedi i malo šira elaboracija: „‘Kazbek’ su pušili umjetnici; i samo likovno rješenje paklice nagovještavalo je slobodu: jahač na konju u galopu, a u pozadini planina Kazbek”.

Pričalo se da je i sam Staljin pohvalio taj crtež; mada je veliki vođa pušio svoju marku, „hercegovinu flor“. Te cigarete su bile pravljene specijalno za njega, s prestrašenom pedantnošću kakva se samo može zamisliti. S tim što Staljin nije tek tako, jednostavno, stavljao „hercegovinu flor“ među usne. Ne, više je voleo da prelomi papirni cilindar i da potom isitni duvan u svoju lulu. Staljinov radni sto, pričali su oni koji su to znali onima koji nisu, bio je pravi haos od papirnih otpadaka i kartona i pepela. Znao je to – ili prije, ne jednom je čuo tu priču – zbog toga što se ništa što se ticalo Staljina nije smatralo dovoljno trivijalnim da bi bilo zanemareno. Niko drugi nije smio da puši „hercegovinu flor“ u Staljinovom prisustvu – osim ako ne bi bio ponuđen, a takvi su potom lukavo pokušavali da cigaretu sačuvaju nepopušenu, i da se kasnije njome razmeću kao svetom relikvijom“.

Duvan iz Hercegovine

Cigarete „hercegovina flor“ proizvodila je moskovska fabrika duvana „Java“ još i prije revolucije. Fabrika se zvala „Java“ jer je uvozila duvan iz Indonezije. Za „hercegovinu flor“, međutim, uvožen je duvan iz Hercegovine ili je korišćen duvan izvorno hercegovački, a uzgajan na Kavkazu, kako su ga donele izbjeglice iz Hercegovine što su stigli u Rusiju nakon propasti Hercegovačkog ustanka.

Pjesnik Vladimir Majakovski takođe je volio da puši Hercegovinu Flor, a ove cigarete se pominju i u prozi braće Strugacki.

Ipak, za vrijeme Staljinove epohe, to je bio najčuveniji brend cigareta za elitu, marka koja je kolokvijalno nazivana „Staljinov izbor“. Jedna od urbanih digitalnih legendi koja se širi beskrajnim prostranstvima interneta, koliko god po svoj prilici bila faktografski neutemeljena, zvuči toliko dobro da bi je na literarni način valjalo smatrati istinitom. Ona veli da je Staljina sa slašću hercegovačkog duvana upoznao Hercegovac Mustafa Golubić.

U kontekstu najavljenog intenziviranja saradnje između Rusije i Kine, vredi se prisjetiti i uloge još jednog Hercegovca: grofa Save Vladisavića, čovjeka rođenog u selu Jasenik kod Gacka 1669. koji je umro u Petrogradu 1738. godine. Granicu između Rusije i Kine koja važi do dana današnjeg ispregovarao je upravo ovaj Hercegovac. Prije toga je Vladisavić bio ruski predstavnik u Rimu gdje je pregovarao o konkordatu i gdje je bio mecena Antoniju Vivaldiju koji mu je posvetio neka svoja djela.

Ipak, zaslužuje Vladisavić zaseban tekst, nezavisan od epizodne uloge u tekstu o Staljinu. A kad je o Staljinu riječ, pa i u kontekstu (bosansko) hercegovačkih asocijacija, vredi se sjetiti anegdote koja na neki način izvrće najčuveniju scenu filma „Valter brani Sarajevo“. U tom filmu, njemački okupacioni komandant grada, gledajući panoramu Sarajeva svom nasledniku govori kako je napokon shvatio ko je (odmetnik) Valter. Ovaj ga nestrpljivo pita da mu otkrije identitet famoznog ilegalca. Ovaj pokaže na grad i kažu mu da je čitav grad – Valter.

U priči o J. V. Staljinu, njegov sin Vasilij Staljin, pilot, od rane mladosti teški alkoholičar, krene nekom prilikom da se svađa sa svojim komandantom. Ovaj želi da ga kazni, a Vasilij kaže: „Ne možeš ti mene da kazniš, ja sam ipak Staljin“.

Komandant odustaje od kazne, ali cijela priča dolazi do Vasilijevog oca. On poziva sina na razgovor. Kaže mu strogo: „Je li istina da si rekao svom komandantu da si ti Staljin“. Ovaj odgovara da je to tačno i da ne vidi u tom ništa sporno, da to zaista jeste njegovo prezime. Na to otac pobijesni i kaže: „Pa ti nisi normalan. Kako možeš u tako trivijalnoj prilici tako nešto da kažeš? Nemaš ti pojma. Nisi ti Staljin. I ne samo to, nisam ni ja Staljin“.

Ima, čini mi se, nečeg jako karakterističnog za Rusiju u ovoj tezi: Nisam ni ja Staljin.