Dimčevski na godišnjici Košara: Ta bitka i danas nije završena za mene i moje saborce

Prolazi 24 godine od jednog Velikog petka i krvavog Vaskrsa na jugoslovensko-albanskoj granici.

Od Velikog petka izjutra pa do Vaskrsa, na nadmorskoj visini od preko 1.000 metara, odvijaće se epski prizori, kada je srpska vojska za jedinog saveznika na Prokletijama imala samo Boga.

Pamtimo i ne zaboravimo da su tokom bitke na Košarama pripadnici vojske SR Jugoslavije 67 dana branili državnu granicu i sprečavali kopnenu invaziju terorističke OVK iz Albanije na teritoriju Srbije i svi do jednog su znali da nema nazad, iza je bila Srbija, i bili spremni da polože svoj život za dobro bližnjih svojih i Svetu srpsku zemlju Metohiju i Kosovo.

Sjećanja na te dane ne blijede. Vojnici sa Košara ponijeli su se isto kao šest vjekova ranije srpski knez Lazar i njegovi vitezovi na istom tom srpskom  Kosovu i Metohiji.

„Od početka kopnene agresije koja se desila 9. aprila 1999. godine u rejonu karaule Košare glavnim snagama, a pomoćnim snagama na rejonu karaule Morina prošlo je 24 godine. Iako je mnogo godina prošlo, ta bitka i dan danas nije završena, ni za mene kao ni za moje saborce“, kaže za portal IN4S penzionisani potpukovnik Vojske Jugoslavije i zamjenik komandanta 53. graničnog bataljona tokom bitke na Košarama, Dragutin Dimčevski.

„Ta bitka je krenula mnogo ranije, 1998. godine, pa 1999, a traje i dan danas. Danas se borimo da ta bitka bude u udžbenicima, kao što smo uspjeli da bude u udžbenicima za osmi razred. Borimo se da bude snimnjen i film o bitki na Košarama, da mogu preživeli borci da se pronađu u tom filmu, a ne da čekamo 100 godina da bi se snimio film“, kaže Dimčevski.

U ranim jutarnjim satima, između pet i šest časova, po položajima odbrane u rejonu karaule Košare dejstvovali su avijacija NATO-a i artiljerija iz Albanije.

„Bitka je počela kopnenim snagama iz pravca Republike Albanije na rejonu karaule Košare. Na tom rejonu, u momentu napada, bilo je oko 123 vojnika i sedam starješina. Često se govori o tome da nas je bilo malo. Po mojim procjenama, nije bilo malo. Po mirnodopskoj formaciji, kada još nije bilo objavljeno ratno stanje, imali smo 40 vojnika graničara i dvojicu starješina (oficir, komandir i zamenik), međutim, kako se situacija 1998. godine pogoršavala, komanda je preduzela niz mera, a jedna od mera je bila i povećanje brojnog stanja od 100 do 200 posto na karaulama, tako da smo mi bili spremni. Nas taj napad nije iznenadio, jer je, kao što je poznato, 24. marta počela agresija na SRJ. Od 24. marta pa sve do 9. aprila nijedna naša karaula u odsjeku odgovornosti 53. graničnog bataljona koji iznosi 69,9 kilometara nije napadnuta ili bombardovana od strane NATO agresora. Ipak, devetog aprila kad je krenuo taj napad, onda su sve karaule bezbroj puta bombardovane i uništene. To je bilo 9 stalnoposednutih i 4 ljetnje, od 13 karaula. Od tih karaula ostale su samo zidine“, naglašava Dimčevski.

„Svakodnevno sam, prije napada, obilazio sve moje vojnike, borce, mladiće, po karaulama, sagledavao stanje, vršio procenu na licu mjesta, ukazivao… Tako da su naši vojnici i starješine bili u potpunosti pripremljeni i nisu bili iznenađeni napadom. Podizali smo, prisustvom starešina, moral vojnicima. Moral je jedan od glavnih elemenata u borbi. Moral i obuka. Ukoliko si obučen, a borbeni moral je nizak, onda džaba ti obuka. Ja uvijek borbeni moral stavljam na prvo mjesto”.

Vojnici su napad dočekali neiznenađeno, dakle sačekali su neprijatelja, iako je napadalo negdje od 1000 do 1500 (kako sam ja tada procenio) međutim bilo je i više terorista, plaćenika, dobrovoljaca sa teritorije Albanije, takođe podržani artiljerijom Albanije i podrškom iz vazduha NATO agresora.

„Kopnena agresija počela je u ranim jutarnjim časovima, a ja sam odmah (pošto sam bio na komandnom mestu u Đakovici) krenuo na samu karaulu gdje su se vodile borbe od ranog jutra, stigao sam negde oko 20 do 7, pa sam, kao najstariji po činu i položaju preuzeo sam komandu nad jedinicama koje su moje, one koje su mi pridodate i jedinici koja će doći“, kaže Dimčevski i nastavlja:

„Kada sam otišao gore, nisam ni znao šta me očekuje, nisam znao da je takav napad. Bio sam sa svojim vojnicima, na prvoj liniji odbrane, u rovovima. Mnogo znači ako je starešina tu sa višim činom, sa iskustvom, znanjem… Kada su vojnici vidjeli da sam sa njima, da je starešina došao da bude sa njima u rovu, da ih podržava i stručno i moralno, vojnici su dobili veću snagu i podigli borbeni moral“.

Cilj napada UČK (OVK), potpomognute NATO, Vojskom Albanije i stranim plaćenicima, bio je kopneni ulaz preko karaule Košare i presjecanje komunikacije između jedinica Vojske Jugoslavije u Đakovici i Prizrenu, i potpuno preuzimanje komunikacija između Kosova i Metohije.

NAPADI NA VJERSKE PRAZNIKE

Posebnu težinu ima i to što nas, kroz vjekove, neprijatelj najčešće napada u praznične dane.

„Najčešće su nas napadali na vjerske praznike, to se dešavalo i 1998. godine, koja je za nas bila uglavnom ratna godina, jer je bilo dosta graničnih incidenata, o kakvim je trebao da raspravlja, po mom mišljenju i SB UN i da se osudi i Albanija koja je u tom momentu otvoreno podržavala, jer je ona još 1998. svoju terirotiju apsolutno prepustila šiptarsko-terorističkim snagama koji su osim sa KiM, dolazili i iz zapadnih zemalja, koji su ih obučavali, a nisu osuđeni za to, iako su trebali da budu”.

Dimčevski se, na trenutak, prisjeća i trenutaka koji su kasnije bili zanimljivi za prepričavanje. Naročita na događajima u kojima se, i dan danas, susreću, kako bi se prisjećali dana sa karaule i odbrane otadžbine.

„Sjećam se, u Požegi smo imali sastanak, i jedan bivši vojnik mi kaže: „Gospodine, gledamo Vi stojite pored nas i vičete zašto se niste ukopali, a Vi stojite uspravno. Pa mi mislimo ili ste hrabri ili ste ludi, a ne smijemo ništa da vam kažemo”, kroz smijeh govori Dimčevski.

NAJTEŽI TRENUCI

„Najteži trenuci su mi bili tih prvih tri dana, 9.10. i 11. aprila, kada je bilo biti ili ne biti. Da nismo uspjeli da zadržimo tu borbenu liniju i da nisam otišao gore, Košare mi danas ne bi imali uošte. Veliki je bio doprinos koji je dala moja jedinica, moj 53. granični bataljon. Teški su bili dani kada smo imali gubitke, kada tvoji borci, ti mladići, koji još nisu ni zasnovali porodicu, daju svoj život, ostaju na granici da čuvaju večno tu našu otadžbinu“.

POVLAČENJE

„Trenutak povlačenja za mene je bio veoma težak i neprijatan. 78 dana od početka NATO agresije, a 67 od početka kopnene agresije na Košarama, uspjeli smo da odolijevamo i zaustavimo neprijatelja na granici, da mu nanesemo gubitke i da ne dozvolimo prodor u dubinu. Taj osjećaj je vrlo neprijatan, ti si se već uživio u situaciju, iako sam ja imao iskustvo i od ranije, bio sam i u Hrvatskoj 1991, 1992. Za vojnike je bila radost što idu svojim kućama, ali i tjeskoba jer su se borili, dali doprinos, sačuvali svoju otadžbinu, i odjednom tu otadžbinu prepuštamo, ne kao pobijeđena strana, nego na osnovu političkog sporazuma prepuštamo teritoriju okupatoru. Jer, sada je naše Kosovo okupirano. Mi možemo da pričamo šta hoćemo, ali za mene to je okupacija“, naglašava Dimčevski.

„Ne zaboravimo ono što se dešavalo, da nam se ne bi ponovilo. Budimo istrajni u iznošenju istine, ne samo o borbama na Košarama, Paštriku, nego na teritoriji cijelog Kosmeta i unutrašnjosti SRJ“, zaključuje Dimčevski.

Poslije Kumanovskog sporazuma povukli su se graničari, a 53. granični bataljon je ugašen 2000. godine. Potpukovnik Dimčevski je prije tri godine odlikovan Orednom bijelog orla sa mačevima drugog stepena.

(IN4S)