VJERUJEM!

Piše: Emilo Labudović

Vjera je, kažu enciklopedisti, „uvjerenje u istinitost neke tvrdnje bez njene provjere, odnosno bez logičkog rasuđivanja i zaključivanja. U svakodnevnom životu čovjek funkcioniše vjerujući u mnoge stvari, ideje, ljude i razne vjerovatne i nevjerovatne događaje, a u teologiji se obično misli na vjeru u Boga“.

Mada su filozofi tvrdili da je sumnja u osnovi svega saznanja, čovjek je oduvijek radije vjerovao nego provjeravao. I kad je svjedočio zlo, vjerovao je u dobro, i kad je bio u nevolji vjerovao je da postoji izlaz, i na ivici pakla vjerovao je u raj. I gajio nadu da će, vjerujući, lakše ostvariti svoje snove, nade i iščekivanja. A kako čovjek pojedinac, tako i narod kao skup pojedinaca.
Evo je prohujalo, ne sa vihorom nego sa burama i olujama, nešto više od tri decenije kako smo povjerovali u „mlade i sposobne“ u džemperima da će promijeniti svijet, donijeti slobodu i bagostanje. Recidivima te „mladosti“ i pripravničke garniture koja je džempere očas zamijenila odijelima, mnogi vjeruju i danas. Uprkos godinama propadanja, siromašenja, raslojavanja, poniženja i toliko lažnih obećanja koja su, kao i godine naših života, „pojeli skakavci“. Mnogo toga se promijenilo, klinci rođeni na početku te ere već imaju svoje klince, samo još uvijek traju jedna te ista obećanja i jedna te ista vjera u njih. I sve tako, iz jednog u drugi izborni ciklus, za koje smo slijepo vjerovali da će biti „tačka preloma“ poslije koje više ništa neće biti isto.

Opet su izbori, a nama, „vjerujućima“ je svejedno koji su jer su nam svi bili „prelomni i istorijski“, od onih lokalnih, šavničkih, koji još traju, pa do ovih predsjedničkih koji samo što nijesu. I opet isti scenario: stara i već bajata obećanja, upakovana u svijetli staniol novih prilika i izazova (da bi se lakše progutala i svarila) i isti, vjerujući, narod spreman da još jednom bude obmanut i preveden žedan preko vode. Ali, pošto je vjera nešto čemu ne treba ni pamet, ni provjera, ni dokaz, ni logika, nema sumnje da će ona još jednom pobijediti.
Jer, ko da još jednom ne povjeruje „kralju od Rastoka“ koji je cijelog sebe i sve što ima uložio u Crnu Goru i žrtvovao njenog dobra radi? Ko da mu ne povjeruje da će nas ovaj put konačno uvesti u Evropu jer su ga sve do sada ometali Rusi (onaj Deripaska pogotovo), Srbi (od Sloba pa do Vučića) i okupatorska SPC kojoj je ne tako davno išao po blagoslov? I sad mu fali samo još jedan mandat pa da nas definitivno „usreći“. On i niko drugi. On, NEGO KO!!!

Ko da ne povjeruje onom „našem“ Aleksi koji je sa sve Zdravkom i Dritanom, uspio da dokaže da i nije baš toliko „naš“ i da razvodni i uprska onu prvu pobjedu naroda nad političkom kuhinjom u kojoj se, začinjeno iz Brisela, Londona i od preko „bare“, decenijama krčkalo jedno te isto političko jelo? Ko da mu ne povjeruje baš sada kad se konačno sjetio kojem narodu pripada, kojim jezikom govori i u koju crkvu ide? Nema druge nego da se zažmuri na oba oka, zaboravi na sve i da se Aleksa ponovo usvoji i opet bude „naš“ jer se (bez poređenja sa Lesijem, molim) vratio „kući“, spreman da je okreči duginim bojama. ČASTI MI!!!

A ni onom Milatoviću, izguranom na pozornicu mimo volje i kao zamjena nezamjenljivog „usrećitelja“ Spajića, nije za ne vjerovati. Ko bi mu odolio kad je onako samouvjeren da je baš on mesija koji će da nas povede pravim putem iz pustinje, prema horizontu na kojem nas čeka plata od tri hiljade evra? E, sad, odakle kad je torba i bušna i prazna, đavo će ga znati, ali vjera je ono u šta se ne sumnja, za šta nije potrebna ni elementarna zdrava logika niti bilo kakav dokaz. I zato, možemo li, Jakove? MOŽEMO!!!

U Draginju se ne smije sumnjati koliko u Sveto pismo. Jer, kad ženi, a ona je, sumnjao to neko ili ne, žena, daš kuću onda dobiješ – dom. E, sad, što bi naša draga Draginja iz tog doma najradije jedan dio „ukućana“ potovarila na traktore i teslimila preko granice i nije neka prepreka, jer važno je da u „domu“ ostanu Belveder i nekoliko stanova koje je jedva napabirčila i da to ona brani svim sredstvima. A SRCEM pogotovo!!!

Kada je o Goranu riječ, vjeri nema uzmaka. Tim prije što se i on, nakon što je emigrirao iz DF zbog tvrdoće njegovih stavova i konzervativizma koje Goga nije više mogao da podnese, sad vraća još tvrđi, spreman da toj Evropi kojoj se do juče preporučivao svim svojim političkim bićem, sve skreše u brk i „pokaže joj njenog boga“. A tek koliko sam spreman da mu povjerujem kad „novi ?“ Goga usklikne kako je vrijeme DA SE NE LAŽEMO!!!

Što se tiče onog Jodžira, zajebanta sa ovih društvenih mreža, taman nam je takav i trebao. Jer, koliko smo se puta zajebali birajući, ne bi se daleko odmakli ni da njemu povjerujemo. I, da budemo iskreni, on je samo produkt društva koje smo izgradili i ogledalo u kojem se, bez laži i samoobmane, vide naša lica, zatelebana i zatravljena suvim vjeovanjem u nevjerovatno.

Andriji, bez svojatanja i bez pristrasnosti, zaista iskreno vjerujem da je izmirenje posvađanih i zakrvljenih „hljeb naš nasušni“ koji nam je prijeko potreban i da ćemo, kako god i koga god da izaberemo, uzalud krečiti. Dakle, vjerujem Andriji i njegovoj iskrenoj namjeri da svi skupa GRADIMO BUDUĆNOST, ali, iskren da budem, ne vjerujem previše niti nama, niti u nas. Jer smo sve ovo vrijeme pokazali i dokazali da smo spremniji bratu oko iskopati nego a prigrliti, i mjesto njega radiji dušmanina pobratiti. Dokle ćemo tako, ne bih se smio zakleti, ali kao i svi mi, spreman sam da vjerujem kako je došlo vrijeme Andrije i pomira.

A kad već govorimo o vjeri i vjerovanju, ovih dana smo, nenadano i nekako ispod žita, skoro pa dobili novog svetitelja. Onaj rukopoloženi Zdravko, opet je, umalo, još jednom podvalio Crkvi i obreo se, ni manje ni više, nego na fresci u Hramu Hristovog vaznesenja, u kripti u kojoj blagopočiva Mitropolit Amfilohije!? E, sad, nijesam siguran je li Mitropolija toliko izgubila kompas ili joj je neko pokušao podvaliti, ali se Zdravko, onaj Zdravko koji je, uprkos obećanju datom Patrijarhu, uspio da eskivira potpisivanje Temeljnog ugovora, umalo našao među svecima. I sve se bojim da će mi još dugo, kad god se prekrstim i pomolim, njegov lik biti pred očima. Sačuvaj me, Bože!!!
I na kraju, pošteno je reći da svako ima pravo da vjeruje. Da vjeruje i bude prevaren. Samo je pitanje samopoštovanja – dokle.