ZAŠTO NE TREBA GLASATI ZA MILA ĐUKANOVIĆA NA PREDSTOJEĆIM PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA?

Piše: Milan Gajović,  diplomirani ekonomista i pravnik iz Podgorice

„Diktator se rađa, ali se mora i trenirati.“

„Kad je otpočeo krupni privatni biznis, „uspravni“ vođa je imao samo – šesti prst i zarobljenu državu!“

Milo Đukanović ne može biti iskreni branič Crne Gore i Crnogoraca, jer je našu otadžbinu opustošio zajedno sa svojom Prvom familijom, širom rodbinom, kumovima i prijateljima. Prema realnim procjenama, oni su, sa bliskim stranim „investitorima“, pljačkaškom privatizacijom, nezakonitim prisvajanjem najvrednijih turističkih i drugih lokacija po Crnoj Gori, i „pranjem“ švercerskog duvanskog i narkomafijaškog novca „obrnuli“ više od dvije milijarde evra, što je gotovo polovina bruto društvenog proizvoda (BDP) Crne Gore?! Veliki dio tog novca, ilegalnim kanalima, iznijeli su iz Crne Gore.
Prema pisanju londonskog „Independenta“, još iz 2010.godine, Đukanović se, sa imovinom od 10 miliona funti (oko 11,5 miliona USA dolara), ubrajao među dvadeset najbogatijih državnika na planeti!
Kako je sve počelo?
Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN 757, od 30.maja 1992.godine, uvedene su drakonske nepravedne sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji, a time i Crnoj Gori. Kako je država morala da funkcioniše, a građani da preživljavaju, to su se veliki iznosi gotovinskog državnog novca našli u rukama nosilaca Đukanovićeve vlasti i njima bliskih osoba. Tim novcem kupovani su birači, zemljište, stanovi i poslovni prostori u zemlji i inostranstvu, te privatizovani privredni subjekti u Crnoj gori i Srbiji. Znatan dio državnog novca Đukanovićevci su prenijeli i deponovali na svoje privatne bankarske račune u inostranstvu i zadržali ga, kao svoj, do dana današnjeg.
Crnom Gorom i regionom cirkulisao je i ogroman „prljavi“ gotovinski novac, najprije od šverca nafte i naftinih derivata, a zatim i od šverca duvana, preko Jadranskog mora, i šverca narkotika. Taj novac je tehnikama „pranja“, nesmetano plasiran, prikrivan i integrisan u crnogorski bankarski sistem, te prenošen na privatne bankarske račune (Đukanovića i njemu bliskih osoba) i, preko brojnih (fiktivnih i stvarnih) „ofšor“ firmi u „poreske rajeve“ širom planete.
Kako su javljali mediji i upućeni stručnjaci, kriminalno stečena „neoprana“ gotovina, preko tzv. paravan firmi, mogla se deponovati u crnogorskoj banci i, kao tzv. virtuelni keš kolateral, poslužiti za dobijanje gotovinskog kredita bez obaveze njegovog vraćanja! Time je novac bio „opran“ i njim (virtuelnim kreditom) kupovali su se privredni subjekti (pljačkaška privatizacija), nekretnine, luksuzni automobili, gradili stambeni kompleksi. Biće neophodno i veoma interesantno, policijski i pravosudno, ispitati višegodišnje poslovanje „Prve banke“ porodice Đukanović, bivše „Hipo Alpe Adria Banke“ i drugih crnogorskih banaka i njihove „skokove“ likvidnosti izazvane naglim i, u kratkom roku, velikim prilivima gotovinskog novca.
Navedeno objašnjava i zašto se Đukanović tako ostrašćeno zalagao za fiskalni i kreditno – monetarni (bankarski) suverenitet Crne Gore u okviru SRJ, te, docnije, za proglašenje nezavisnosti Crne Gore. Jednostavno, da bi se „pranje“ kriminalno stečenog novca u Crnoj Gori moglo odvijati nesmetano, bez kontrole saveznih javnofinansijskih i monetarnih vlasti. Jer, moćnik koji ima privatne komercijalne i investicione banke, te privatizovane: javne razvojne fondove, centralnu banku (čija je funkcija i kontrola finansijskog odnosno bankarskog sistema), sudove, tužilaštvo i policiju može ilegalne tokove novca nesmetano pretvarati u legalne.
Osobe bliske Đukanovićevom režimu imale su privilegovani položaj i u procesu pljačkaške vaučerske privatizacije. Vaučere su mogli, na osnovu nezakonito pribavljenih insajderskih informacija i povezanih lica, zamjenjivati za akcije crnogorskih privrednih subjekata sa najvećim bonitetom (poslovnim ugledom) i tako, gotovo besplatno, nezakonito steći značajan dio društvenog bogatstva.
Devedesetih godina 20.vijeka i u prvoj deceniji 21.vijeka ruske investicije su bile najveće među stranim ulaganjima, u Crnoj Gori.
Zašto je, onda, Đukanović „okrenuo ćurak naopako“ i pristao da bude svjesna i voljna kriminalna marioneta NATO agresora – zapadnih srbofoba i rusofoba i počeo da vodi ekstremnu antisrpsku i antirusku politiku, uz uvođenje ekonomskih i političko – diplomatskih sankcija prema Rusiji? Iz sledećih razloga:
1)Prijetila mu je ozbiljna opasnost da, kao tadašnji predsjednik Vlade, bude optužen i osuđen pred NATO haškim kvazitribunalom za patriotsko postupanje, u vrijeme separatističke oružane pobune u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini , od druge polovine 1991.godine do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 14.decembra 1995.godine. Nužno je podsjetiti da je i nekadašnja glavna haška tužiteljka Karla del Ponte posvjedočila da ju je Đukanović ponizno, gotovo plačnim glasom, molio da ne bude svjedok optužbe u montiranom postupku protiv haškog heroja Slobodana Miloševića. Naime, bio je svjestan da bi, u unakrsnom svjedočkom ispitivanju od strane Miloševića, „isplivali“ brojni dokazi, dovoljni da ga haški kvazitribunal optuži i osudi.
2) Bilo je izvjesno da će biti procesuiran i osuđen pred italijanskim, ali i sudovima drugih država, za „poslovnu“ saradnju crnogorskih vlasti sa italijanskom mafijom u švercu duvana, u desetoj deceniji 20.vijeka.
3) To mu je bio jedini način da opstane vlasti i da se nastavi sa švercom. Treba imati u vidu da međunarodni šverc duvana (pogotovo kad su u pitanju proizvođači tog duvana američke kompanije) i narkotika nije moguć, bez dozvole i kontrole američkih tajnih službi (prije svega, CIA-e) i NATO pakta, koji na taj način, „pune“ svoje tajne, paralelne, „crne“ fondove radi finansiranja subverzivnih operacija svrgavanja, njima protivnih i nepokornih, šefova država i vlada i drugih državnika, političara i uglednika širom planete.
4) Američke i druge tajne službe su ga ucijenile audio – vizuelnim zapisima raskalašnih narkoseksualnih bunga – bunga zabava (orgija) u kojima je i on učestvovao. Kao jedan od dokaza, citiraću, još jednom, izjavu Duška Kneževića, bankara i biznismena i dugogodišnjeg Đukanovićevog „intimusa“:
„…Milo, ti si Kaligula! Proglašavaš svoje konje ministrima i ambasadorima!…Okupljaš oko sebe žene svojih funkcionera. Gospodar si perverzije u bluda!…Ti si kleptoman koji sve prisvaja! Ti stida nemaš, sve ste uzeli ti, brat i sestra…Ti si ljudska bruka!…Izgubio si se u prevarama i lažima.“ („Borba portal“, 18.april 2019.)
4) Procijenio je da će, potpunim dodvoravanjem zapadnim globalistima, ne samo izbjeći sopstvenu krivičnu i političku odgovornost, nego i ostvariti prečicu za pristupanje Crne Gore NATO paktu u Evropskoj uniji.
Zato su se, već od kraja 90-tih godina 20.vijeka, američke obavještajne i bezbjednosne službe (prije svega, CIA i FBI) i NATO pakt potpuno infiltrirale u Crnoj Gori (Ministarstvo odbrane, Vojska CG, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, ANB, specijalne jedinice policije i dr.), odnosno u sve važne segmente našeg državnog i društvenog života. Oni su, pod svoju kontrolu i zaštitu, stavili i kriminalno – švercerske klanove u Crnoj Gori, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu i Metohiji, ostavljajući lojalnom Đukanoviću na raspolaganje znatan dio narkomafijaškog „kolača“.
Dugovremenim govorom mržnje, u svojstvu predsjednika države ili premijera, Đukanović dijeli srpsko – crnogorsko državotvorno stanovništvo i opasno ugrožava stabilnost i ekonomski, socijalni i demokratski napredak Crne Gore. Krivotvoreći crnogorsku istoriju kao neotuđivi dio svesrpske istorije, Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), te vlasti Srbije i Rusije označava kao glavne spoljne neprijatelje Crne Gore, a Mitropoliju crnogorsko – primorsku i Srbe u Crnoj Gori kao unutrašnje neprijatelje i remetilačke faktore. NJegove lažne i zlonamjerne izjave su tim opasnije što su kod jednog broja građana izazvale osjećaj ugroženosti Crne Gore od SPC, Srba, Srbije i Rusije i time, na indirektan način, predstavljaju poziv na nasilje prema označenim „neprijateljima“.
Podstaknute opisanim govorom mržnje, u Crnoj Gori su „nikle“ organizacije i neformalne „komitske“ grupe koje prijete nasiljem ili ga primjenjuju i prema Srbima i svima onima koji drugačije misle.
Ovime je Đukanović duboko zašao i u zonu krivične odgovornosti.
Neophodno je i, krivično – pravno, rasvijetliti njegovu spornu ulogu u brojnim nerasvijetljenim ubistvima u Crnoj Gori i šire na zapadnom Balkanu, kao i u švercu duvana i narkotika kroz Crnu Goru, osnivanju „Prve banke“ i njenom nezakonitom spašavanju novcem poreskih obveznika koje banka nikad nije vratila, nezakonitom sticanju „prvog miliona“ i milionskoj pljački državne imovine.
Đukanović se, više puta, javno hvalio, govoreći da „imamo razloga da budemo ponosni kako smo 99-te zaštitili Crnu Goru od bombardovanja“.
I pored toga što je, od 24. marta do 10.juna 1999.godine (78 dana i noći) zločinački, teroristički i okupatorski NATO pakt (najveća teroristička organizacija u ljudskoj istoriji), bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN, izvršio monstruoznu agresiju na SRJ (Crnu Goru i Srbiju), Crna Gora je, 2017.godine, ponajviše Đukanovićevom „zaslugom“ pristupila toj organizaciji.
Podsjećam, još jednom, na njegove riječi:
„Promijenili smo mentalitet Crnogoraca i zbog toga smo tako lako ušli u NATO.“ (Intervju pariskom listu „Figaro“; dnevni list „Dan“,4.decembar 2018.)
U toku NATO agresije izvršen je još jedan genocid nad srpskim narodom, te brojni ratni zločini, prije svega, protiv civilnog stanovništva, iz grubo kršenje međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, Povelje UN i samog NATO-vog Sjevernoatlantskog (Vašingtonskog) ugovora.
Po poluostrvu Luštica i na drugim lokacijama po Crnoj Gori, NATO pakt je „sijao“ zabranjene bombe sa osiromašenim uranijumom i kasetne bombe. Time je počinio i krivično djelo – upotreba nedozvoljenih sredstava borbe.
NATO avijacija je, 30.aprila 1999.godine, bez najave, sa 10-17 projektila, bombardovala most na Limu, u samom centru Murina. Smrtno je stradalo šest civila, a tri osobe su teško povrijeđene. U blizini mosta nije bilo vojnih objekata, niti jedinica JNA.
Crnogorska vlast, tokom NATO agresije nije proglasila ratno stanje, niti su u Murinu bile aktivirane sirene za opštu opasnost. Time je prekršen član 51 (Opšta opasnost) Ustava RCG, iz 1992.godine – „Svako je dužan da učestvuje u sprečavanju i otklanjanju opšte opasnosti“.
Već sam, u svojim na portalima objavljenim tekstovima, detaljno i argumentovano, pisao o bliskoj Đukanovićevoj saradnji (u agresiji na sopstvenu zemlju?!) sa ratnim zločincima – organizatorima i naredbodavcima najvećeg zločina protiv mira, uz sumnje da je „agresorima dostavljao obavještajne podatke i da je sabotirao odbrambene akcije tadašnje SR Jugoslavije“?! Čak se, zajedno sa, nedugo potom od Zapada instaliranim, predsjednikom Vlade Srbije Zoranom Đinđićem, zalagao za trajanje agresije sve dok Milošević ne padne sa vlasti?!
Zapad (SAD, V. Britanija, najmoćnije članice Evropske unije i NATO pakt, prije svega) su glavni sponzori islamskog i albanskog integralizma na Balkanu, koji podrazumijeva cijepanje srpskog etničkog prostora, te ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti Crne Gore i Srbije i opstanka Republike Srpske. Crna Gora je potrebna Zapadu (preciznije tajnoj, megakapitalističkoj vladi iz sjenke) samo kao antisrpska, antiruska i antipravoslavna (narko) banana država, te narkotranzitna destinacija CIA-e i NATO pakta.
Crnom Gorom, u zadnje dvije decenije, upravljaju američke ambasadorke uz asistenciju britanskih koleginica.
Prethodno navedeno, ubjedljivo i argumentovano, dokazuje da je Milo Đukanović nedostojan funkcije predsjednika – predstavnika države Crne Gore i svih njenih građana.