Možete li me platiti malo koliko malo mogu da radim?

0

Naporan rad, zapostavljanje ličnih i porodičnih obaveza, prekovremeno ostajanje na poslu, svakodnevni pritisak, razlozi su zašto radnici u nekom trenutku jednostavno „pregore“.

Većina njih kada dođe u tu fazu nije spremna da da otkaz ili pokaže nezadovoljstvo kod poslodavca.

U svijetu je zavladao trend „tihi otkaz“, a postoje naznake da je stigao i na Balkan. Uostalom, kod nas je već poznata izreka “Niko ne može da me plati toliko malo, koliko malo ja mogu da radim”.

Radnik koji se odluči za “tihi otkaz” ulaže onoliko truda na poslu koliko je potrebno za korektno odrađivanje radnih zadataka. On ne želi da napusti posao, ali minimalno radi.

Upitno je kako je nedavno povećanje plata u Crnoj Gori uticalo na produktivnost radnika.

Pristupaju li poslu sa više elana i želje za boljim rezultatima ili je to prouzrokovalo da se opuste i nastave da rade istim intenzitetom ili čak manjim.

Iz Unije poslodavaca Crne Gore su kazali da u komunikaciji sa poslodavcima nisu registrovali bitan napredak kod zaposlenih uprkos povećanju zarada.

“Nažalost, nemamo ‘svježe’ i egzaktne podatke o uticaju nedavnog povećanja zarada na produktivnost, a kroz komunikaciju sa poslodavcima nijesmo registrovali bitan napredak kada je ona u pitanju”, saopštili su iz UPCG.

“Trud i posvećenost poslu je subjektivni odnos svakog pojedinačnog zaposlenog prema radu, radnom mjestu i radnim obavezama pa je iz tog razloga veoma teško davati generalne ocjene stanja kada je odnos zaposlenih u pitanju. Ipak, ako bi morali izraziti generalnu percepciju poslodavaca u Crnoj Gori po ovom pitanju onda možemo kazati da ona više ide u smjeru da postoji prostor da zaposleni pokažu veću posvećenost i motivisanost na radnom mjestu, što bi u krajnjem dovelo do niza pozitivnih i međusobno povezanih efekata”, poručuju iz UPCG.

Ističu da bi pogrešno bilo povezati demotivisanost radnika samo sa zaradama.

“Naime, pored nivoa zarada, ispravno bi bilo produktivnost i motivisanost zaposlenih za rad povezati sa stanjem u privredi, tržištem rada, mentalitetom, usklađenošću obrazovnih profila građana sa potrebama tržišta rada i drugim parametrima”, objašnjavaju iz UPCG, a prenosi RTCG.

U Sindikatu medija smatraju da su u Crnoj Gori na cijeni neki kriterijumi koji nemaju puno veze sa vještinama i znanjem, te da to prirodno ima veliki uticaj i na produktivnost radnika.

“U klijentelistički orjentisanom društvu, kakvo je crnogorsko, nije ni za očekivati da na tržištu rada imamo meritokratiju. Potpuno smo se srodili sa činjenicom da za dobro radno mjesto, ili radno mjesto uopšte, morate nekoga da ‘poznajete’“, rekao je Dražen Đurašković iz Sindikata medija.

U tako postavljenom sistemu, teško je, kako ističe, za očekivati od zaposlenih da daju svoj maksimalni doprinos, koriste svoj intelekt, znanje i umijeće.

Kaže da je sistem nagrađivanja zaposlenih često netransparentan i bez unaprijed utvrđenih pravila, pa kod zaposlenih ne uliva povjerenje da njihov nadređeni može i primijetiti njihov trud i zalaganje.

„Iako je u svijetu aktuelno osvajanje novih radničkih prava, kod nas izgleda da kriza nikad nije ni prošla, te da smo zaokupljeni našim osobenostima, preskočili brojne stepenice u tom razvoju. Očiti primjer za to jeste štrajk kolega i koleginica iz Crnogorskog telekoma koji traje već tri mjeseca. Da li možete da zamislite takav štrajk u Njemačkoj, odakle i dolazi vlasnik?!”, upitao je Đurašković.

Zbog toga je, kaže, jako teško govoriti o trendovima i njihovoj refleksiji u Crnoj Gori.

“Ljudi koji reaguju na ovakve anomalije sve su rjeđi, pa je ovo postalo naše ‘novo-staro normalno’. Svi smo imali kolegu ili koleginicu, kome/kojoj je ‘moglo biti’ da ništa ne radi, jer ga/je doveo ‘taj i taj’, pa na neviđeno mogu da tvrdim da je rijetko ko nešto uradio povodom toga”, rekao je Đurašković, pa dodao:

“Ako svemu tome dodamo prilično niska primanja za većinu profesija, pravo je čudo što određene grane privrede i državne službe i dalje rade”, kazao je Đurašković.

Đurašković navodi da začarani krug možemo zatvoriti jedino kada poslodavci, sa jedne strane, shvate da su njihov najveći kapital radnici, te da, u skladu sa tim, zapošljavaju i daju prilike za napredovanja, a zaposleni, sa druge strane, budu zainteresovaniji i agilniji u ispunjavanju obaveza i zaštiti svojih prava.

Mladi se nalaze u najnezahvalnijoj poziciji, od njih se očekuje da vladaju svim zadacima bez obzira na prethodno (ne)iskustvo.

Prinuđeni da savladaju sve u što kraćem roku, postaju demotivisani da predlažu svoje ideje i povećaju produktivnost.

Đurašković tvrdi da se od mladih nerijetko traži nemoguće da bi uopšte i dobili priliku za zaposlenje.

“Poslodavci često nisu ni zainteresovani za dodatnu edukaciju i usavršavanje kadra, već očekuju da mlada osoba danom zasnivanja radnog odnosa ovlada svim potrebnim vještinama za njegovo obavljanje”, istakao je Đurašković.

(RTCG)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.