DVA PRSTA, ŠLJUNAK

Piše: SIBIN

Problem ove zemlje je u tome što ju je DPS gradio na i od šljunka. Tome je razlog što je ovako porozna. I što kroz nju furi promaja, i tome je tako unazad tri duge, iscrpne decenije.

Kada još jedino korupcija i kriminal imaju kontinuitet, onda stvari nemaju izgled za uspjeh. I pored toga što nas kapitalizam pokušava ubijediti kako iz svake krize izlazi jači, to ne znači da ova civilizacija nema problem sa rastom siromašnih, sa širenjem tzv. zemalja trećeg svijeta, sa migrantima koji su to postali usled rata, klimatskih kriza, prirodnih nepogoda. (Seizmološkinja iz Beograda u jednom intervjuu pojašnjava da bi broj stradalih bio daleko manji da u Turskoj i ratom razorenoj Siriji građevinska mafija nema tolikog uticaja. Od sličnog problema se pati i Italija, što je pokazao prvi talas virusa Covid-19.)

Slaveći uz dva, independistički podginuta prsta, dio društva koji to ritualno čini u Bemaks areni, dokazuje da je Žižek u pravu kad užitak jedne zajednice prepoznaje u njegovom zatvorenom načinu upražnjavanja svojih običaja. Koji, je l’te, ne znače ama baš ništa, i otud su hrana za emotivno biće, danas pogođeno jednom ispraznošću kojoj se ne nazire dno.

Da se razumijemo: ne podižem dva niti tri prsta, ali često podignem srednji prst, na gotovo većinu pojava u ovom predmodernom društvu koje je samo sebe, sobom, svezalo u gordijev čvor.

Nego, sabajle, čusmo vijesti: nema više zezanja sa državom! Rampa za kradljivce šljunka. Bagerima protiv divljih objekata i raznoraznih postrojenja, niklih na na Morači. Na udaru i postrojenje Montenegro petrol.

Od vidikovca izviše glavnog grada do Kamenice, a sve na putu ka Cetinju, možemo vidjeti kako se djedovina prodaje onima koji tu podižu svoje objekte i postrojenja. Sve dalje sežu predgrađa, ta podsvijest glavnog grada kojeg malo ko voli kao Delić Bojan i kompanija VOLI.

Vrijeme je da se dokraj odamo nomadskom načinu življenja, mi koji najradije bivamo bez društva i države, daleko od zajednica koje su karikatura samih sebe, skupina za sprdnju, ma kako god slavila ili tugovala, što opet ne znači baš ništa.