O PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA

piše: Boško Vukićević, politički analitičar

Italijanski Ustav propisuje da se za funkciju predsjednika države može kandidovati lice koje je državljanin zemlje, koje nije krivično osuđivano i koje je navršilo makar 50 godina starosti.
Ovakvu „starosnu“ ustavnu normu zemlje u kojoj sam proveo gotovo dvije decenije životnog vijeka uvijek sam smatrao ispravnom. U italijanskom sistemu funkcija predsjednika, kao što je slučaj i u Crnoj Gori, ne predviđa veliki broj izvršnih nadležnosti, koje pripadaju Vladi.

Uloga predsjednika države je da predstavlja zemlju u svojoj cjelini, sve njene građane, da bude Ujedinitelj i Pomiritelj (uzgred budi rečeno – sve ono što Milo Đukanović nije činio tokom svoje diktatorske karijere). Elem, za takvu vrstu uloge neophodna je i – Mudrost. Mudrost nije nešto urođeno kod čovjeka. Pojedinac može biti visoke inteligencije i obrazovanja, ali mudrost eventualno može steći samo protokom godina, tj. životnog iskustva. To je neko pravilo, koje kao i svako ima svoje izuzetke, ali iz tih razloga pomenuti italijanski starosni kriterijum za funkciju predsjednika države ima svoj smisao, po mom mišljenju.

No, nije to tema ovog mog posta. Osnovna tema je sljedeća: kao što sam isticao, politički lideri i partije ne bi trebalo da se bave temom koliko određeni kandidati imaju šanse u drugom krugu protiv Đukanovića ili nekog drugog kandidata mafiokratske stranke. Već treba javno da kažu, i obavežu se formalno, da će svim mogućim sredstvima podržati onog kandidata koji prođe u drugi krug, i koji će poraziti izabranika DPS -a.

Te kalkulantske i oportunističke priče kako prolazak određenih kandidata može izazvati povećanu apstinenciju u drugom krugu treba „baciti u vodu“. Apstinencije može biti samo ako se ona bude vještački izazivala. Recimo, meni nikada ne bi na pamet palo da mogu glasati za nekog kandidata koji je za NATO, koji je za sankcije protiv Rusije, itd. – ali bih u trenutnoj situaciji glasao čak i za takvog u njegovom sučeljavanju sa „apsolutnim zlom“, oličenom u višedecenijskom diktatoru ili nekom drugom kandidatu DPS -a.

Imajući to u vidu, i na drugoj strani, prolazak u drugi krug izabranog kandidata koalicije koju će okupiti DF, tj. Mandića, koji je u aktuelnoj situaciji više nego vjerovatan – mora imati gore navedenu, bezuslovnu podršku svih ostalih kandidata i partija koje su ih izabrale. Ponavljam – predizbornu, u vidu nekog formalnog sporazuma. Ako tako ne bude – znaćemo da mnogi volju ambasada i dalje stavljaju ispred volje naroda.