Bećir Vuković: Generale, idi kod Marice da ti slije stravu!

Piše: Bećir Vuković

Strahujući, da bi nekim volšebnim slučajem, nekim čudom, Viši sud u Podgorici, mogao donijeti oslobađajuću presudu liderima Srba u Crnoj Gori, gospodi Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću, oglasio se komunistički general građanske provenijencije i simulacije, Grahovac Blagoje.

I, nikoga nije iznenadio generalov strah od slobode Mandića i Kneževića, sem one koji ni dan danas ne znaju – koje je vojske Grahovac general. Samo jedno znamo – jedne vojske – Grahovac ne bi mogao biti ni konjovodac. (Slučajno se potrefila rima: grahovac – konjovodac).

Generale u civilu, ne moraš unaprijed prosipati strah. Strah je dragoceniji od mržnje. Naime, strah je, generala, da se ne sruši mir u Crnoj nam Gori; strah je generala da bi presuda gospodi srpskoj Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću, mogla da izbuši mir u Crnoj Gori. Da ga lagumiše.

Sa druge strane, uvijek sam se zanosio mišlju, da svaki pravi general, ima averziju prema miru. Pasiv, nije prirodno stanje generala, bez ako je dezerter. Inače, pasiv, uopšte ne zvuči prirodno, nalazim u jednoj teoriji.

Strahuje, dakle, general koji nema kome da piše sem „Vijestima“, da ne proključa i prekipi mržnja u Crnoj Gori, povodom presuda Srbima Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Ali, koja mržnja, i, čija mržnja, generale u trenerci.

Iznenađen sam, koliko se Grahovac, ne razumije u mržnju, i antisrpstvo. Što bi rekli Grahovljani, razumije se taman ko Marica u vodijer.

General Grahovac – DŽemailov ispod skuta savjetnik – i akademik Danu – a, na svetoga Đorđija, srpsku slavu, piše u „Vijestima“, da postoje dvije strane mržnje u Crnoj Gori. Neću, svakako, generalu odgovarati u ime gospode serbske Mandića i Kneževića, pa ću sam, koliko toliko, tek nekoliko redaka – bez fusnota – otpremiti generalu ispunjenog strahom.

Ako postoje dvije busije mržnje u Crnoj Gori, generale, zašto te strah, da kažeš imena mržnji. Da skratim, ne možeš poreći: prva mržnja bila bi mržnja vlasti prema Srbima u Crnoj Gori. A, na drugoj adresi, upozoravaš, stanuje druga mržnja – Srbi u Crnoj Gori. Ne možeš, generale, pobjeći usred boja, pa ne znam kako da si zauzdao i osedlao sipljivu priču, što reko vitez od Manče.

Međutim, nije stvar u tome da li general neke stvari razumije ili ne razumije, ili se razumije koliko Marica u vodijer, nego se radi o jednoj posvudašnjoj providnoj slugi, koja je godinama šminkala glavnog dezertera – člana Vrhovnog savjeta odbrane. A kad je počeo šinkati i kuda se ne šminka, gazda ga naglavačke izbacio sa dvora.

U ovog pilota uloženo je milion dojč maraka, da bi na prvom borvenom zadatku, preletio kod neprijatelja. Od Nevesinja do Trebinja, i dolje do LJubinja – Grahovac nije na boljem glasu od Vuka Draškovića.

Grahovče – dezerterče, nikako da razlikuješ mržnju vlasti, od „vojnog krila depeesa“ kako najpodlije podmećeš Srbima u Demokratskom frontu. Vlast, i sve što ide uz vlast, zajedno sa sortom poput tebe – goni, progoni, zabranjuje, istjeruje, falsifikuje, mrzi sve srpsko u Crnoj Gori. Ovoj vlasti mržnja je hrana (i ti si na tom vaganu), mržnja je glavna ispaša, i sav imetak i profit, mržnja je i kamata, mržnja je najunosnija profesija, mržnja je glavna privredna grana Crne Gore, mržnja je vjeronauka crnogorska, cijele im crne umjetosti mržnja je moto, mržnja je projekat bez kojega ova Crna Gora, ne bi dočekala ni petak.

Vjerovatno, tvoji široki geopolitički pogledi, nadkrile malu i jadnu Crnu Goru, i ne vidiš ono što svi vide: progon Srba u Crnoj Gori. (U početku, nazvah ga generalom, pa da ne redigujem tekst, a za vas, poštovani čitaoci, odavde znam, radi se o običnom dezerteru). Ne pominjemo gdje se bacaju činovi dezertera.

Pobogu, šta ti znaš o Srbima. Mi smo – pravoslavci. Mi smo kršteni. Mi ne mirzimo. Mi ne možemo da mrzimo. Srbin, može, samo da nekoga prezre. Istini za volju, kad se ponaljuti, može nekome zavaliti šamarčinu, može nekome da iščupa nos, može nekom manekenu da nabije cipelu u dupe, i, da ode na pivo.

Generale, što prije idi kod Marice, da ti salije stravu.

(IN4S)