Pisma sa sela kojeg više nema: Do viđenja u čitulji

Piše: Emilo Labudović

Prođe pola januara a od snijega ni traga. Tek malim bijelim zakrpama pokrio je vrhove planina, bez namjere da se spusti niže i zagrli od vlage pocrnjela strništa i livade. Nebom kovitlaju olovnosivi oblaci, teški i tmurni, iz kojih nemilice tuče po mozgu dosadna, hladna, jesenjoj nalik, kiša. Sliku sumraka usred dana dopunjava par gavranova čiji zloslutni gak odjekuje dolinom i, nekad bi rekli, ne sluti ničem dobrom. A i kako bi i šta bi moglo biti dobro kad crna sjenka „malignog srpsko – ruskog uticaja“ nikako da mine nad Montenegrom. O, kako to prozapadno zvuči!
I sve kad bi se htjelo „provedriti povrh Gore Crne“ ne da se i ne daju. Nema dana kad neko od domobranitelja, ustavobranitelja i čuvara svoga blaga u svakom periodu ne doda po neku nijansu crnila na crnom obrazu Crne. A svi ti mračni valeri uglavnom su „made in Serbia“ (Rusija je, ipak, podaleko). Te ovaj rekao ovo, te ovi bili tamo (svuda je dozvoljeno osim u Beograd i Banja Luku), te podnijeli izvještaj kome ne treba (može svima samo ne Beogradu), te otuda podržavaju neke „svoje“ ovamo, a ti „svoji“, mada naši, dindušmani su rođenoj majci, itd, itd… Spisak nepodopština se svakodnevno uvećava i inovira. A ako zafali nešto dnevno, vrsni „izvjestitelji i dojavljivači“ iz „Vijesti“ se prisjete nečega od prije mjesec, dva; uglavnom: nema da nema.
„Kad nema Boga, sve je dozvoljeno“, napisao je jedan od najvećih poznavalaca najmračnijih katakombi ljudske duše, Dostojevski. Uz izvinjenje zbog mogućeg „malignog uticaja“ pokojnog Rusa, napominjem da je jedan od najvećih svjetskih pisaca ikada, pod „Bogom“ podrazumijevo vrhunski moralni princip. Ta vrijednost, poslednja linija odbrane od ljudske destrukcije i samodestrukcije, doduše nije iz arsenala takozvanih „zapadnih vrijednosti“ već pripada kolektivnom nasleđu ljudske civilizacije još od njenog praskozorja. Ali, „Bog“ je u Crnoj Gori davno poginuo! Prvo su ga „strijeljali“ partijski komesari a onda su ga, metkom u čelo, „ovjerili“ politički komercijalisti sa Zapada koji su nam propisali najjezuitskiji recept konzumiranja „vrhunskog moralnog principa“ po kojem je dozvoljeno sve što je upereno protiv Srbije i Srba, Rusije i Rusa. Što jače – to bolje, što podlije – to poželjnije. Maratonsko takmičenje u pljuvanju u dalj otvoreno je i, bojim se, neće skorije stići do cilja.
Ali „vrhunski moralni princip“ najnižeg mogućeg odnosa prema drugom i drugačijem, i za domaće potrebe u Crnoj još nije stigao do dna. Taman kad se učini da niže i gore ne može, pokaže se da (ne)ljudskog kala, taloga i izmeta ima u neiscrpnim količinama.
Smrad ustajalog „mrtvog mora“ koji vonja nad Crnom Gorom već je počeo da jača u iščekivanju tek raspisanih predsjedničkih izbora. Udbaško – CDM – „Vijesti“ operacija ocrnjivanja jednih, sumnjičenja drugih, podmetanja trećim, ignorisanja četvrtih, traje uveliko. I sve se radi da umjesto kalifa na čelo Crne opet zasjede kalif, kao brat blizanac isti, da se desi promjena na način da se ništa ne promijeni. Uostalom, kao i 30. avgusta prije dvije godine. Jer, kalifat u kojem je Bog ubijen a umjesto njega došla stokupljevina iz Vašingtona i Brisela prijeko je potreban tim trećerazrednim političkim mešetarima koji nam, za skupo moralno posrnuće i samoodricanje, uvaljuju bofl demokratiju. Čak se i ona kaćiperka iz Ljubljane juče usudila da se opet igra doktora i da nam propisuje terapiju, umjesto da objasni kako to da u njenoj „deželi“, prethodnici i perjanici preuređenja Balkana po evro – standardima, Srbi ne mogu da steknu ni status nacionalne manjine. Ali, kad nema Boga, sve je dozvoljeno!
Lije bez prestanka i evo noć samo što nije, mada je tek minulo četiri popodne. Osvaja mrak, osvaja njegova neprozirna zavjesa u kojoj se ni dvogledom ne može nazreti žižak svjetla. „Čekaonica smrti“, kako je profesor Mile Rajčić odavno krstio naša umiruća sela, tone u mrak i osamu, iz koje su samo vijesti o odlasku ili na Ulicu ili nekud u svijet jedini glasovi u ovoj „nepričavi“ Bogu za leđima. I ne samo u njoj. Jer, dok ovi spasioci i branitelji Crne od napasti zvanih Putin, Vučić, Mandić, Knežević… palamude o njenom evropskom putu, tim putevima i stranputicama samo u protekle četiri godine odselilo se preko 150 hiljada njenih građana. Čitava jedna Podgorica. Da je i za Kinu, mnogo je. Doda li se ovoj sumornoj brojci i ništa manje sumorno demografsko predviđanje da će 2050. godine, a to je sjutra, više od polovine građana Crne biti starije od 60 godina, pametan bi se zapitao: čemu sve ovo? I za koga?
Kad nam sinovi i unuci poslednji put mahnu sa aerodroma, autobuskih i željezničnih stanica, kad ostanemo sami i suočimo se sa istinom da smo, prodajući Boga, prodali sebe i svoju budućnost, biće prekasno za sve. Osim za čitulje. I kad već Boga nema i kad je sve dozvoljeno, dozvoljeno je čak i bezumno odvraćanje od istine da će, nastavi li se ovako, jednog, ne tako dalekog, dana od „vječne“ ostati samo ova prelijepa vukojebina i u njoj, kao u indijanskom rezervatu, poneki dični primjerak Crnogorca za pokazivanje izinđaloj turističkoj klijenteli sa Zapada.
Do viđenja u novim čituljama, jedinim vijestima iz ove pomrčine kojom su nas zakrilili, i u kojoj odavno nema Boga! A gdje nema njega, nema ni zore ni bijela dana.