Srećna nam ’48!

Piše: Emilo Labudović

„Neko je oklevetao Jozefa K“! Ova kultna rečenica sa početka Kafkinog romana „Proces“ decenijama je sublimirala i simbolizovala sav arsenal nepravde i nemoći pred kojim se nalazio čovjek, suviše mali, nemoćan i bez zaštite pred ogromnom mašinerijom državnog aparata, njegove sile, moći, samovolje i tiranije svakojake vrste. A najčešće, ili gotovo uvijek, u početku svakog pojedinačnog egzodusa je stajalo denunciranje ili, kako bi to narod rekao, špijanje i podmetanje. Ta sramotna ljudska potreba za činjenjem zla, motivisana mržnjom, zavišću, materijalnom korišću i, najčešće, podaničkim mentalitetom, i te kako je bila, jeste i, bojim se, biće još dugo, dugo, mentalna i socio – patološka potreba pozamašnog dijela našeg naroda. Da se ne lažemo i ne krijemo iza časnih primjera „čojstva i junaštva“, koji su bili i ostali samo primjeri, čak su i okupacione vlasti u Beogradu i na Cetinju svojevremeno molile naše graane da „špijuniraju samo četvrtkom“!

Kroz istoriju našeg špijuniranja, još od „sreskog špijuna Alekse Žunjića“ pa sve do danas, najcrnji period, sa najcrnjim posledicaa po „prokazane“, bila je godina 1948. Godina Informbiroa i unutarpartijskog razračunavanja u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Hiljade i hiljade dokazanih patriota, junaka sa Sutjeske i Neretve, heroja poslijeratne izgradnje zemlje, završilo je u dušegupkama Golog Otoka, Bileće, Svetog Grgura, Gradiške i preuređenog ustaškog stratišta – Jasenovca. Dojučerašnji saborci i sapatnici, koji su i po trojica ginuli za jednog mrtvog, gladovali i zlonaputali se „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“, kao gladne zvjeri kidisali su jedni na druge, žešće nego na bilo kojeg dušmanina koji je ikada gazio „ponosnom“. Za krivicu je bilo dovoljno samo došapnuti „tamo gdje i kome treba“ da je dotični makar i pomenuo Ruse i Staljina, pa da sudija, bez mnogo dokazivanja, odreže pet, šest godina kazamata.
Jedna od najsramnijih stranica našeg bratoubilaštva davno je zatvorena i sklonjena u arhive. Pomrli su i poslednji stradalnici, ostavši rehabilitovani samo „na angro“, ali duh ’48. još živi u Crnoj Gori i kao avet kruži nad njom. Čak je i adresa „grijeha“ ostala ista – Rusija. Rusija bez Staljina ali Rusija sa Putinom, a uz Rusiju i one još rijetke zemlje koje joj nijesu okrenule leđa. Srbija i Republika Srpska, prije svih. I danas je dovoljno makar i pomenuti sa pozitivnom konotacijom, a kamoli ostariti bilo kakav kontakt sa njima i njihovim zvaničnicima, pa da krene orkestrirano „dojavljivanje“ raznim Eskobarima, Lajčacima, Bilčicima i picajzlama, pardon: Piculama. A onda iz tih brloga i baruštine takozvane „međunarodne zajednice“ stižu salve već toliko puta prežvakanih tirada, prijetnji i ucjena.

Doduše, ne prijete više Golim već zabranom ulaska u „obećani raj“ zvani Evropska Unija. Razlika je samo u tome što su danas špijuni javni i što se javno diče svojim pasjalukom, kao da se takmiče ko će bolje i ko će više „dojaviti“.
Odlazak dvojice ministara na svečanost povodom Dana Srpske digao je na noge kuse i repate ovdašnje špijune, a njihovo kojevitezanje jeknulo je od Sarajeva, Beča, Brisela pa sve do Vašingtona. Možete zamisliti skandala: naći se na slavlju braće, rame uz rame sa onim nesavitljivim Dodikom koji, umjesto da mu rebne sankcije, odlikuje onog još nesavitljivijeg Putina!? Nečuveno! I nedozvoljeno! Zar jedna Crna Gora, demokratska, nezavisna država, država jednakih prava za sve, da dozvoli da tamo neki njeni građani, pri tome još i ministri, priznaju braću za braću a ne tamo neke idimi – dođimi kurte i murte iz bijelog svijeta. E, pa, neće da može!

Ali, pošto skandal sa dvojicom ministara „dojavljivačima“ očigledno nije zadovoljio podaničko – špijunsku glad, prisjetili su se i iz naftalina izvadili događaj od 13. decembra prošle godine, i „dojavili“da su, o tempora, o mores, predsjednici crnogorskih opština srpske nacionalnosti učestvovali u radu Odbora Skupštine Srbije za dijasporu i Srbe iz okruženja. I ne samo „dojavili“ već i snimili šta su pomenuti govorili tom prilikom. Aleksa Žunjić bi pozelenio od zavisti. A pomenuti ne samo da su bili i govorili, već su, kao jedan od ključnih dokaza oslobođenja od trodecenijske DPS torture, istakli da u svojim kabinetima drže „trobojku“!? Strava i užas, izdaja najgore vrste, za koju bi Goli Otok bio kur – salon Banje Koviljače.

Kao neko ko je bio „nazočan“ (ovo da me dojaljivači bolje razumiju) pomenutom skupu, mogu posvjedočiti da o Crnoj Gori nije izgovorena ni jedna jedina ružna riječ, što se za DPS i njegove satelite, za njihovo trodecenijsko iživljavanje po Crnoj Gori i njenu bezočnu pljačku, ne bi moglo reći. Govorilo se o potrebi tešnje saradnje na svim poljima, ekonomskom ponajprije, i benefitima za obje zemlje od poboljšanja odnosa, sramotno dovedenih na najniže istorijske grane. Dakle, za razliku od ovdašnjih špijuna, u Beogradu niko nikoga nije špijao. Vodio se iskren bratski razgovor, kakav i priliči braći, ravnopravan i dobronamjeran po svemu. Ali, džaba, kad domaćim špijunima i sam dobronamjeran pomen Beograda, kao i Moskve i Banja Luke uostalom, diže kosu na glavi i izaziva nagon za telalenje na sve strane svijeta. I nema nama Srbima u Crnoj Gori mrdanja ispod suncobrana kojim nas je dojučerašnja vlast ledenom NATO sjenkom štitila i štiti od sunca, vedrog neba i topline. Kud god da mrdnemo, sa kim god da se sretnemo, o čemu god da razgovaramo, a što nije odobreno od „braće i prijatelja“ iz Brisela, biće dojavljeno i rastrubljeno gdje treba i kome treba. Kao da oni ne znaju ne samo gdje smo, s kim smo i šta englenimo, već i šta sanjamo i čemu se nadamo.

A o tome gdje nam sve leti i sa kim se sve sastaje predsjednik, sa kime se brčkaju i kojim sve „abudabi i šljbzm“ fondovima finansiraju ljetovanja i šopinge „njegovi ministri“, sa kojim od klanova šuruju i kumuju ovdašnji, i njegovi takođe, sudije i tužioci, dojavljivačima puca prsluk. Važno je samo da se stane na kraj pravima i potrebama za ravnopravnošću trećine građana Crne Gore. Ali, što oni više budu balavili za našim tragovima, to ćemo mi braći ići sve češće. Javno i otvoreno. Bratski. I da ih unaprijed upozorim (da dobro naoštre svoje špijunske uši): možda se lako može desiti da na sledeći okup predsjednika crnogorskih opština bude i ovaj novi, iz Bijelog Polja. Ali, o tom potom.