Mitropolit Amfilohije: Milošević je bio državnik, nije prihvatio ucjenu iz Rambujea, koja je bila jednaka ucjeni Austrougarske!

Bivši predsjednik SRJ i Srbije Slobodan Milošević i njegova nedavno preminula supruga Mira trebalo bi da počivaju u Crnoj Gori, u Lijevoj Rijeci, a ne u dvorištu porodične kuće u Požarevcu. To je želja koju prvi put u javnosti preko „Novosti“ iznosi visokopreosvećeni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.

U razgovoru za Novosti on kaže da je Slobodan bio državnik koji je morao da bude više ispoštovan i sahranjen kako dolikuje.

– Kada mu već nema mjesta u alejama velikana ili zaslužnih građana u Beogradu, neka ga prenesu ovdje kod nas u Crnu Goru, njegovu Lijevu Rijeku. Tu ima mesta. Naravno, sa suprugom Mirom. Sramota je kako se država Srbija ponijela prema njemu i njegovoj porodici. To nije smjelo da se uradi. Mnogi zaboravljaju da je naš Sloba bio sin teologa, veroučitelja. Nažalost, završio je tragično, kakav je uostalom i bio život te familije”, kaže mitropolit Amfilohije, koji smatra da bi sudbina Miloševića, ali i srpskog nasleđa, bila drugačija da se oslobodio komunističkog nasleđa posle događaja na Kosovu 1989. godine.

Priznaje da je dobro poznavao bivšeg predsednika Srbije. Prisjeća se, takođe, i da je bio protiv njega devedesetih:

– Dok je bio profesionalni političar, nazivao me svakojakim imenima, ali je i pored svega, na kraju, shvatio da ono što sam govorio nije bilo upereno protiv njega, jer sam iskazivao samo svoje nezadovoljstvo politikom koju je vodio, što se nažalost kasnije odrazilo i na sudbinu naroda.

Veze između Amfilohija i Miloševića postale su čvršće nakog Slobinog odlaska sa vlasti, a naročito posle njegovog hapšenja i izručenja Hagu. Mitropolit se živo sjeća njihovih susreta u Sheveningenu.

– Kada sam ga obilazio u haškom zatvoru, Milošević je od mene tražio da svjedočim u tom procesu, pošto sam na jeziku prilično brz i često izgovorim nešto što ne bi trebalo. Zvao me je iz Haga i pitao da li mogu da budem deo tima za njegovu odbranu. I bio sam spreman, ali sam o tome prethodno obavijestio patrijarha Pavla, pitao ga šta misli o tome. Usledio je kratak odgovor: „Dobro je to, ali vidi, Amfilohije, zar ne znaš u kakvim si problemima u Crnoj Gori i sada ti još treba Milošević.“

To je, kako tumači Amfilohije, opravdanje našeg patrijarha i on ga je poslušao.

– Moram da priznam da mi je i danas žao što sam to učinio. Milošević je ostao u vjernosti kosovskom zavjetu. Nije prihvatio ucjenu iz Rambujea, koja je bila jednaka ucjeni Austrougarske 1914. godine. To je kasnije i dovelo do bombardovanja zločinačkog NATO, koji je sa 19 najmoćnijih zemalja svijeta kidisao na jednu malu i miroljubivu zemlju. Da li je to bilo realno? Na kraju, ti moćnici su bili izbezumljeni otporom naše vojske pa su nam posle 78 dana žestoko zaprijetili da će nas sravniti sa zemljom. I Milošević je bio primoran da potpiše Kumanovski sporazum. I kamo lijepe sreće da su oni koji su došli posle njega sačuvali makar taj sporazum. Tako su oni koje je Slobodan ustoličio na vlasti izdali Crnu Goru tako što su priznali zločince koji su nam preuzeli Kosovo i Metohiju. To je tragedija. Nadamo se da ovi danas koji vladaju Srbijom ne pođu njihovim stopama.

Piznaje da je teško doživio Miloševićevo izručenje Hagu.

– Rineč je o sramnom činu koji nije smio da se dogodi. Neka je sišao sa vlasti, i to nije ništa strašno, ali ovo što se posle toga desilo, to Srbija nije smjela da dozvoli. Njega je ranije čak i patrijarh Pavle molio da podnese ostavku, ali on to nije prihvatio. Posle me je u ćeliji ubjeđivao da će Kosmet opet biti srpski. Govorio mi je: „Amfilohije, opet ćemo imati svoju državu u svojim granicama. Vratićemo naš narod na Kosovo i Metohiju, budite sigurni“.