(INTERVJU) Tanasković: Pomiriti se sa idejom da vladu neke države sastavljaju stranci znači kraj svake nacionalne politike i njen konačni moralni poraz!

„Pomiriti se sa idejom da vladu neke države sastavljaju stranci znači kraj svake nacionalne politike i njen konačni moralni poraz. Politički život se pretvara u lošu pozorišnu predstavu, a narod u poniženu, zanijemelu publiku. Sve dok se ne odluči da preuzme, kao onomad u litijama, uloge pisca, režisera i glumaca…u predstavi stvarnog života“ , saopštio je u intervjuu za BORBU Darko Tanasković islamolog, filolog orijentalista, univerzitetski profesor, književnik, diplomata i akademik.

Prema njegovom mišljenju, formiranje političke Vlade koju bi predvodio lider DEMOS-a Miodrag Lekić predstavljalo bi pobjedu demokratskog načela i afirmisanje volje građana, bez obzira na unutrašnje i spoljašnje pritiske da se ova prenebregne.

Za ozdravljenje i normalizovanje društvene i političke situacije u Crnoj Gori, tvrdi Tanasković, biće potrebno dosta vremena i doslednog, konvergentnog zalaganja svih snaga koje su se u jednom trenutku ujedinile radi rušenja otuđenog DPS-ovog režima koji je “zaslužan” za sadašnje nepovoljno stanje u društvu i u državi.

Tanasković je podvukao da Zapad nerijetko prema državama tzv. „Zapadnog Balkana“ primjenjuje „zakon džungle“ koji se ogleda u potcjenjivačkoj i arogantnoj selektivnosti, u skladu sa kojom „demokratija važi za nas, ali ne i njih“.

Na taj način se, dodaje on, demokratija, kao primjena načela da se odluke u političkom životu donose u skladu sa većinskom voljom pripadnika date zajednice, ozbiljno relativizuje, obesmišljava i  iznevjerava.

Kako biste ocijenili trenutnu društveno – političku situaciju u Crnoj Gori nakon propasti drugog ekspertimenta zapadnih centara moći – manjinske vlade? Na koji način se može prevazići politička i institucionalna kriza u državi?

Uvijek osjećam nelagodu kad se od mene traži ocjena društveno-političke situacije u nekoj državi ili sredini, a pogotovo u višestruko mi bliskoj Crnoj Gori. S jedne strane, sigurno nisam dovoljno i na pravi način obaviješten o svim relevantnim činjenicama i saznanjima na kojima bi takva procjena trebalo da počiva, a sa druge, možda i važnije, davanje ovakvih sudova, a pogotovo prognoza, nekako mi izgleda neprimjereno pretenciozno. Iznijeću, stoga, samo svoje utiske, nastale kroz praćenje pojavnosti društvenog i političkog života Crne Gore. Već formulacija koju ste u pitanju upotrebili, definišući dvije poslednje crnogorske vlade kao “eksperimente zapadnih centara moći”, upućuje na to da u društvenoj i političkoj stvarnosti Crne Gore nešto kao da duboko nije u redu. Jer, ja sam želio da vjerujem, i želim da vjerujem, da se o vladama u Podgorici dogovaraju i da ih sastavljaju crnogorski političari kojima je narod na izborima izrazio povjerenje, što, naravno, ne isključuje uzajamno informisanje i konsultovanje sa predstavnicima stranih partnera, osobito onih koji su za Crnu Goru naročito značajni. Naivno bi bilo pretpostaviti da takvih konsultovanja nema. Politička i institucionalna kriza, koja je evidentna, ne može se, međutim, prevazići uplivom stranog faktora, već samo odgovornim sadejstvom domaćih političkih činilaca kojima bi istinska i trajna dobrobit crnogorskih građana i njihove države trebalo da je prevashodno na srcu. Pomiriti se sa idejom da vladu neke države sastavljaju stranci znači kraj svake nacionalne politike i njen konačni moralni poraz. Politički život se pretvara u lošu pozorišnu predstavu, a narod u poniženu, zanijemelu publiku. Sve dok se ne odluči da preuzme, kao onomad u litijama, uloge pisca, režisera i glumaca…u predstavi stvarnog života.

Sve što sam do sada rekao bilo je načelno. Konkretno, društveni i politički ambijent male Crne Gore izuzetno je kompleksan i prenapregnut, sa velikim brojem neposrednih, ideološki i programski, a i liderski heterogenih aktera političkog života, ali i raznorodnih vanpolitičkih aktera koji na njega utiču, a čiji su interesi izukrštani, često i oprečni, tako da je teško uspostaviti formulu
institucionalne uravnoteženosti i relativne stabilnosti, neophodan kontekstualni (pred)uslov za normalno i funkcionalno djelovanje države u svim dimenzijama njenih nadležnosti. Ako se, pri tome, uzme u obzir da tzv. pobjednička većina sa poslednjih izbora, i sama iznutra opterećena nimalo lako premostivim razlikama, raspolaže samo jednim većinskim glasom u Skupštini, kao i da se prethodna vlast, a prvenstveno predsjednik na zalasku, ali još uvijek i na funkciji, služe svim raspoloživim mehanizmima opstrukcije, logično je da se fluidno političko stanje i blokade nekih važnih segmenata sistema predugo održavaju.

Novi izbori se u takvoj situaciji doživljavaju i, sa dosta uverljivih argumenata, s nekih strana sračunato nastoje predstaviti kao jedina racionalna i potencijalno politički produktivna opcija. Meni se, međutium, čini da bi davanje šanse legitimnom kandidatu opozicije za mandatara, iskusnom i umjerenom Miodragu Lekiću, da formira političku vladu, bila mala, ali principijelno značajna pobjeda demokratskog načela i afirmisanje volje građana, bez obzira na unutrašnje i spoljašnje pritiske da se ova prenebregne.

 

U jednom od svojih medijskih nastupa izjavili ste da će se situacija u Crnoj Gori, nakon DPS-ove 30-ogodišnje vladavine, srediti nakon nekoliko izbornih ciklusa. Šta bi Crnoj Gori donio takav razvoj situacije?

Ne može se nešto što je izgrađivano i negovano tri decenije dekonstruisati preko noći, iako je za otpočinjenje toga procesa litijskim buđenjem naroda konačno otvoren društveni i politički prostor. Kroz nekoliko izbornih ciklusa politička mapa Crne Gore trebalo bi da izmijeni strukturu i da se, umesto sadašnje pretjerane fragmentiranosti, kroz stranačko ukrupnjavanje, obrazuje nekoliko
reprezentativnih kolektivnih aktera dovoljne nosivosti i akcione sposobnosti da u demokratskoj interakciji, bez obzira na ideološke i programske razlike, obezbijede bazičnu, ireverzibilnu stabilnost političkog sistema koji ne bi bio podložan čestim i dramatičnim potresima. Žarko priželjkivana smjena preduge monopartijske vlasti, a praktično autoritarnog upravljanja jednog čovjeka i njegovog klana, sa svim negativnim učincima po zdravlje društvenog organizma koje je proizvela, bila je dočekana sa mnogo nada, ali i nekih nerealnih očekivanja. U međuvremenu je na tom planu došlo do izvjesnog stepena neminovnog otrežnjenja, ali ono još uvijek nije dostiglo stepen potreban za rasterećeno racionalizovanje ponašanja aktera na političkoj sceni. Primjera radi,
uglavnom je shvaćeno da je bilo nerealno očekivati radikalan obrt evroatlantističke spoljnopolitičke orijentacije Crne Gore, ali, sa druge strane, izgleda da još uvijek nije do razumne mjere sazrela svijest o tome da se uspješna državna i nacionalna politika u Crnoj Gori ne može zasnivati na nastavljanju sistematske diskriminacije njenog etnički i tradicijski temeljnog srpskog naroda.

U političkom životu i dalje ima odviše onih koji su navikli da afirmisanje crnogorske nacije ideološki izjednačavaju sa obaveznim antisrpstvom, uključujući i kriminalizovanje SPC, što se iz inostranstva, pogotovo u opštoj zaoštrenosti izazvanoj ratom u Ukrajini, prikriveno i posredno, ali djelotvorno stimuliše. Ovo su samo dva ilustrativna primjera, a moglo bi ih se navesti
mnogo. Ako se rečenom doda i žilav otpor koji aktiviranju istražne i pravosudne komponente demontiranja umrežene sprege politike, korupcije i kriminala pružaju strukture i uticajni pojedinci, koji bi se nužno našli na udaru njenog djelovanja, jasno je da će za ozdravljenje i normalizovanje društvene i političke situacije u Crnoj Gori biti potrebno dosta vremena i doslednog, konvergentnog zalaganja onih snaga koje su se u jednom trenutku ujedinile radi rušenja otuđenog režima koji je “zaslužan” za sadašnje nepovoljno stanje u društvu i u državi.

Zapadni centri moći su se u prethodne dvije i po godine svojim rješenjima trudili da degradiraju, odnosno obesmisle jasno iskazanu izbornu volju od 30. avgusta 2020, a očito je da će sa istom praksom nastaviti i ubuduće. Kako ocjenjujete poslednje izjave raznih zapadnih specijalnih izaslanika koji su bez uvijanja poručili da im nije prihvatljiva Vlada koju bi predvodio Miodrag Lekić, a koju bi u Skupštini izglasali poslanici koje su građani većinski izabrali na zadnjim parlamentarnim izborima i koliko je ta činjenica poražavajuća za demokratiju kao način političkog djelovanja?

Ako se demokratija shvati kao primjena načela da se odluke u političkom životu donose u skladu sa većinskom voljom pripadnika date zajednice, onda se bez oklijevanja mora konstatovati da je ona danas ozbiljno relativizovana, pa i obesmišljena, štaviše iznevjerena. To važi i za odnose unutar jedne države, u ovom slučaju Crne Gore, a i na međunarodnom planu. Moćna metafora za to je
inženjering koji je doveo do pada američkog predsjednika Donalda Trampa. Sećamo se, recimo, izjave jednog visokog dužnosnika bivše crnogorske vlasti koji je izjavio da je vladajuća oligarhija svjesna da je otprilike 80 % građana Crne Gore protiv članstva u NATO-u, ali da je odluka o učlanjenju ipak donijeta, jer je u dugoročnom interesu naroda i države. Isto se može reći i za odluku o
priznavanju nezavisnosti “Kosova”…. Prevladalo je, dakle, shvatanje, koje je jednom prilikom sažeto izrazio američki predsjednik Džordž Buš mlađi, da liderstvo znači predvoditi ( „to lead“), a ne slediti („to follow“) narodnu volju. Kad se u tome pretjera do granice nepodnošljivosti, na djelo stupa „direktna demokratija“, čega su djelotvoran i poučan primjer u Crnoj Gori bile veličanstvene litije.

Jer, u redovnom funkcionisanju političkog organizma demokratija iz objektivnih razloga može biti samo posredna, sa izabranim predstavnicima naroda kao njenim sprovodiocima. Pored „deficita demokratskog odlučivanja“, svojstvenog, u manjoj ili većoj mjeri, stvarnosti većine političkih sistema koji se nazivaju demokratskim, i to u cijelom svetu, za odnos „zapadnih centara moći“, koje u pitanju pominjete, prema „nezapadnim“ subjektima međunarodnih odnosa, karakteristična je i potcenjivačka i arogantna selektivnost, u skladu sa kojom demokratija važi za nas, ali ne i njih.

Aleksandar Pavić je ovakvo ponašanje s razlogom nazvao „zakonom džungle“, čiju je logiku još 2002. godine cinično objasnio Blerov savjetnik Robert Kuper u londonskom „Tajmsu“, člankom naslovljenim „Novi liberalni imperijalizam“: „Izazov postmodernog svijeta leži u privikavanju na ideju dvostrukih standarda. Među sobom, mi djelujemo na osnovu zakona i otvorene kooperativne bezbjednosti. Ali kada imamo posla sa staromodnim tipovima država izvan postmodernog evropskog kontinenta, moramo da ponovo posegnemo za grubljim metodama ranijeg doba – sila, preventivni napadi, obmane, šta god je neophodno da bi se nosili sa onima koji još uvijek žive u svijetu devetnaestog veka, u kojem je svaka država za sebe. Među sobom mi se držimo zakona, ali kada djelujemo u džungli, onda moramo i da koristimo zakone džungle.” Ovakav pristup se, uvijenije ili otvorenije, primjenjuje i prema državama tzv. „Zapadnog Balkana“, pri čemu se, kako je u jednim izvanrednom ogledu nedavno podsjetio bečki politikolog Anis Bajrektarević, polazi od konceptualne opozicije postojanja „krotkog divljaka“, nasuprot „lošem divljaku“. „Krotki divljak“ se može pripitomiti, dok je za „lošeg“ rezervisan „zakon džungle“. Zbog toga se valjda mnogi ovdašnji „divljaci“, kako bi mogli obezbijediti manevarski prostor za nesmetano političko djelovanje na unutrašnjem planu, nastoje predstaviti i ponašati kao „krotki“, što je razumljivi vid pragmatičnog dovijanja. Opasno je kad ono „divljaku“ postane druga priroda ili on takav vid tretmana, nerijetko iz interesnih razloga, usvoji kao svoje iskreno uvjerenje i isključivu ideologiju.

A do kojih je apsurda u vezi sa pojmom „demokratije“ stigla vrijednosna pometnja, koja ide do granice njegove smislene neupotrebljivosti, sjajno ilustruje obraćanje ukrajinskog predsjednika Zelenskog u patetično egzaltiranom američkom Kongresu, kad je, pored ostalog, poručio da je „pomoć SAD njegovoj zemlji ulaganje u demokratiju, a ne milostinja, evocirajući pritom američke napore da poraze naciste u Drugom svjetskom ratu i pominjući bivšeg američkog predsjednika Frenklina D. Ruzvelta, na vlasti od 1933. do 1945, i njegove napore za oslobađanje Evrope od nacističke okupacije: „Baš kao hrabri američki vojnici, koji su dali svoje živote i borili se protiv Hitlerovih snaga tokom Božića 1944, hrabri ukrajinski vojnici čine isto… ovog Božića“. O tempora, o mores! Primijenjena parabola o „krotkom“ i „lošem divljaku“ i upozorenje kuda njeno naravoučenije vodi.

 

Da li je međunarodno pravo (koje se počelo kruniti 1999. godine NATO  bombardovanjem SRJ) definitivno pregaženo prošle godine, a naročito nakon priznanja Angele Merkel o stvarnoj svrsi Minskih sporazuma i ko je kriv za to? Koliko je trenutno stanje opasno po čovječanstvo i da li svijetu prijeti ulazak u anarhiju?

Nisam stručnjak za međunarodno pravo i njegov tretman od strane aktera svjetske politike, ali mislim da se može konstatovati da je ono uvijek bilo talac i (privremena) rezultanta odnosa snaga na međunarodnoj sceni ili, tačnije, u međunarodnoj areni. “Sila Boga ne moli”, narodna je mudrost, pa zašto bi se ona onda obazirala na stege međunarodnog prava, koje je ljudska konvencija?

Naš veliki pravnik Milan Bartoš imao je običaj da svoja predavanja studentima o problematici međunarodnog priznavanja država zaključi napomenom da im je on na času iznio njene pravne aspekte, ali da nikada ne bi smjeli zaboraviti da je u praksi priznanje neke države politički čin sa pravnim posledicama, a ne pravni čin sa političkim posledicama. Nismo li se u to neopozivo uvjerili kroz proces razbijanja Jugoslavije, koji je Badinterova ad hoc ustanovljena Komisija sračunato maštovito nazvala njenim “rastakanjem” ( “disolucijom”), kako bi otvorila prostor za međunarodnopravno legitimisanje političkih odluka priznavanja država nastalih na razvalinama federacije?

Ne pokušava li se sada ovaj manevar dovršiti na KiM? Nije uopšte teško, pogotovo nama na “brdovitom Balkanu”, navesti mnogo primjera otvorenog i grubog kršenja međunarodnog prava i nepoštovanja sporazuma i ugovora od strane onih koji jesu ili se smatraju jačim i moćnijim, ali od takvog lamentiranja , sem bolećive satisfakcije, nema odviše koristi. Poslednjih godina su prekršitelji međunarodnog prava osiono odustali čak i od bilo kakve formalne pristojnosti i pokušaja da ta svoja ogrešenja i licemjerje retorički poreknu ili obrazlože neuvjerljivim argumentima. Mora se naučiti živjeti i preživljavati sa ovom neveselom realnošću i iznalaziti načina da se u spoljnoj politici, uz dosledno pozivanje na međunarodno pravo i brigu za očuvanje minimuma vlastitog interesa i dostojanstva, stalno, obaviješteno i inventivno opipava pulsiranje suprotstavljenih interesa najuticajnijih aktera na svjetskoj “šahovskoj tabli”, od kojih ponajviše zavisi čije će pravo biti poštovano, a čije pogaženo. To je, naravno, neuporedivo lakše reći, nego (u)činiti, ali takav je usud srazmjerno malih naroda i država, što posebno ogoljeno dolazi do izražaja u razdobljima velikih globalnih potresa i sukoba. Inače, ne bih rekao da svijet ulazi u anarhiju, već da je u uzburkanoj i neizvesnoj tranziciji ka nekom novom međunarodnom poretku koji će se, prije ili kasnije, kao i uvijek u prošlosti, najzad ipak uobličiti. A dotle, neka nam je Bog na pomoći…

Godinu za nama obilježio je sukob u Ukrajini. Kako biste isti okvalifikovali i kako će završetak istog (u zavisnosti od ishoda) uticati na samu Ukrajinu,Rusiju, svijet i naš region?

Ne vjerujem da je iko, čak i neko mnogo stručniji i svestranije obaviješten od mene, kadar predvidjeti rasplet sukoba u Ukrajini i u vezi sa Ukrajinom, odnosno ishod rata tzv. “globalnog Zapada” protiv Ruske Federacije, kao i posledice ovog tektonskog poremećaja globalnog domašaja u međunarodnim odnosima. Što se kvalifikovanja sukoba tiče, a što je predmet dijametralno oprečnih, geopolitički i ideološki determinisanih narativa, međunarodnopravno gledano, Rusija je izvršila agresiju na Ukrajinu, ali je taj njen korak objektivno bio iznuđen dugim trajanjem produženog agresivnog djelovanja atlantističkog Zapada i njegovih instočnoevropskih satelita prema Ruskoj Federaciji i Rusima kao narodu. U tom smislu, “specijalna operacija” za koju se odlučila Moskva
mogla bi se definisati kao “ofanzivna odbrana”, s elementima preventivnosti, jer je postojala osnovana bojazan da se namjenski ojačale ukrajinske snage spremaju za iminentan napad na Donjeck i Lugansk. S druge strane, pak, Kijev ove dvije oblasti, kao i Krim smatra svojom okupiranom nacionalnom teritorijom. Sve zavisi od toga sa koje se tačke gledišta spor sagledava.

Izdignemo li pogled na najkrupniji geopolitički i civilizacijski stepen, svjedoci smo sudara dveju makrokoncepcija svjetskog poretka, unipolarne i multipolarne, učvršćivanje dominacije jednog modela uređivanja svijeta (“kraj istorije”) i zalaganja za njegovu raznolikost u slobodi i ravnopravnosti izbora puta. Sa stanovišta hladne transistorijske geostrategijske analize, riječ o još jednom
sukobu imperijalnih interesa zarad kontrole nad što većim i vrednijim dijelom planete i prirodnih resursa. Na djelu je i revizija rezultata Drugog svjetskog rata i vrjednosnog sistema sa kojim je svijet izašao iz te kataklizme… Sve se uskomešalo, ali u toj pometnji ima nekog (paklenog) sistema.

Kako komentarišete činjenicu da je gro muslimanskih i arapskih zemalja odbio da se pridruži osudi Rusije zbog operacije u Ukrajini, te kako gledate na postupanje balkanskih muslimana koji su se bezuslovno povinovali nalozima sa Zapada?

Bez obzira na postojanje konjunkturno motivisanih istorijskih i savremenih savezništava između pojedinih političkih subjekata sa Zapada i nekih država muslimanskog svijeta, u cjelini posmatrano Zapad muslimane baš nije zadužio naročitim nježnostima. Naročito u vrijeme kolonijalizma, a i docnijeg kontinuiteta mimikrijskog neokolonijalizma, (post)hrišćanski Zapad i muslimanski Istok bili su i ostali, uprkos svim prividima, dva međusobno suprotstavljena svijeta, što se postepeno zaoštravalo proporcionalno sa nametljivom ofanzivom globalizacije kao “vesternizacije”, lišene dimenzije istinske univerzalnosti.

Da se još jednom pozovem na zaključak dr Anisa Bajrektarevića: “I zbilja, uporno i stalno počev od 18. stoljeća nadalje, Europska tvrdnja da je ‘civilizacija’ monopol Zapada, jasno je implicirala da nema civilizacije – pa, stoga, niti spasenja – van zapadnjačkog modela”. Sa druge strane, iako civilizacijski objektivno i pretežno pripada evropskom kulturnom krugu, evroazijska Rusija oduvijek je imala posebno, emprijsko iskustvo i bliske veze sa islamom i muslimanima, a predsjednik Putin se dosledno trudio da stekne povjerenje islamskog svijeta i ne antagonizuje ga. Ako se ovome doda i poklapanje određenih ekonomskih interesa, posebno u energetskoj sferi, zapaženi muslimanski otklon od pozicija “kolektivnog Zapada” nije teško objasniti, iako je mnoge iznenadio.

Balkanski muslimani, naročito oni sa prostora bivše Jugoslavije (Bošnjaci i Albanci) svoju političku sudbinu neposredno i bezrezervno su vezali za podršku sa Zapada, tako da smatraju da bez te podrške ne bi mogli realizovati rizične državotvorne projekte u koje su se upustili kad se Jugoslavija traumatično raspadala. Zbog toga se gotovo komično utrkuju u glasnom svrstavanju uz antiruske stavove “kolektivnog Zapada”. Nedavno je turski predsjednik Erdogan u Sarajevu otvoreno upozorio tamošnju muslimansku ulemu i vjerske službenike da je to pogrešan put i da im Zapad nije prijatelj, što je bio šok za većinu predstavnika bošnjačke evrofilske političke klase. A nije li Alija Izetbegović na samrti navodno baš Erdoganu ostavio Bosnu u amanet? Samo je pitanje neizvjesno dužeg ili kraćeg vremena kada će se na liniji opredeljivanja za Zapad ili Istok među balkanskim muslimanima, prvenstveno razočaranim Bošnjacima, pojaviti prve pukotine. Sa Albancima islamske veroispovesti stvari stoje nešto drugačije, ali to je tema koju nije moguće razraditi u ovakvom, prostorno omeđenom razgovoru.

Koliko je srpski narod nakon 2022. godine bliži postizanju prijekopotrebnog jedinstva i kako bi do istog trebalo doći u ovim turbulentnim vremenima?

Svijest o svesrpskom jedinstvu valja istrajno razvijati i unapređivati prvenstveno na duhovnom i na kulturnom planu, na onim vrijednostima koje čine temelj našeg identiteta i naša su najveća snaga, dok su, s obzirom na sve okolnosti u kojima Srbi danas žive u Srbiji i van nje, političko jedinstvo i jedinstvena akciona sposobnost objektivno neostvarljivi. Duhovno i kulturno jedinstvo povratno i podsticajno će svakako uticati na to da se Srbi u društvenim i političkim stvarima i bez prekogranične organizacione institucionalizacije, ali uz razvijanje svih mogućih vidova saradnje, spontano i iznutra osvešćeno počnu saborno ponašati na način koji prozlazi iz dubinske svijesti o zajedničkoj sudbini i životnim pozvanjima, što je iznad političke svakodnevice, a istovremeno i najdjelotvornija narodnosna politika. To je za mene smisao pripadnosti neopravdano prokaženom “srpskom svetu”, a ne utopija o ujedinjenju svih srpskih zemalja, kojom se pokatkad neodgovorno i isprazno retorički razbacuju pojedini političari. Taj unutrašnji “srpski svet” niko nam, sem nas samih, ne može oduzeti.