„Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu. To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit’, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.“
Ove riječi je zapisao Petar II Petrović Njegoš u svom testamentu, ostavljajući nam ih u amanet kao potonju želju, koja se poštuje i u koju se ne dira, a mi smo ga u međuvremenu šest puta sahranjivali i šest puta mu preturali kosti, kazao je poslanik DF-a Dragan Bojović. Kako navodi, ni u smrti mu ne damo mira i spokoja, a kamoli da na dostojan način, kako ovaj genije zaslužuje, obilježimo datum njegovog rođenja.
Kako pjeva Matija Bećković:
„Posle svih poraza: smrt Rada Tomova
najveći je srpski poraz od Kosova!
A sirak tužni, utrenik, vladika
grob nam ostavi za svog naslednika.
I naše pleme da izgub ublaži
na grobu-jedincu oslonac potraži!
I do dan-danas, sve od toga doba,
naš rod se drži na vrhu tog groba!
Al’ kad dirne pijuk i u osnov sveti,
kako li ćemo taj dan preživeti?“
„Rušenje Njegoševe zavjetne crkve Petar Lubarda je ovjekovječio slikom “Sumrak Lovćena”. Nakon što je Bećković objavio stihove koje sam Vam upravo izrekao, Lubarda mu je poklonio fragment ove svoje čuvene slike, jedan Bećkoviću, a jedan drugom našem velikom pjesniku, Skenderu Kulenoviću, koji je takođe stao u odbranu Njegoševe potonje želje. I oni, kao i brojni drugi veliki umjetnici i inelektualci diljem tadašnje Jugoslavije i diljem svijeta, nijesu su se mogli čudom načuditi toj našoj potrebi za samoponištenjem i autodestrukcijom, da srušimo spomenik najvišem sinu Crne Gore, a još je veće čudo da od tog rušilaštva ni do danas nijesmo odstupil“, kazao je Bojović.
Njegoš je, tvrdi, za neke suviše visok i voljeli bi da ga malo skrate.
„Za neke je nosio predugu bradu, a pojedinima naročito smeta to što je suviše slavio Obilića i kosovske junake. Željeli bi nekako da ga prepjevaju i da dokažu da nije mislio ono što je mislio i nije napisao ono što je napisao, te da mu djelo preinače u neku vrstu “komitetski” prihvatljive proze. To je isto kao kad bi Grci njihovog Homera, Njegoševog sabrata po peru, osudili zbog toga što je ovjekovječio rat protiv Troje i veličao helenizam. Ili, kada bi se Englezi odrekli Šekspira, jer se ne uklapa u savremena mjerila anglosaksonske “političke korektnosti”. Njegošu nije dopušteno da, slobodan kakav je bio, svijetli naraštajima koji dolaze. Već dugo je Rade Tomov okovan naknadnim tumačenjima, preinačenjima, krivotvorenjima, svođenjima, rečenicama koje su mu pripisane, a koje nikada nije izgovorio, učitavanjima, vještačkim paralelama, dodijeljenim ulogama, političkim prilikama, unutrašnjim projekcijama raznih nabijeđenih današnjih tzv. „kritičara“ i „analitičara“. Stoga i nije bilo moguće da se, kako dolikuje, proslavi dan rođenja Petra II Petrovića, praznujući tako svečovječansku kulturu, iako smo taj zakon donijeli prošle godine. Njegoša veličaju svuda u svijetu, spomenici njemu u čast niču od Klivlenda u Americi, preko Rima i Ljubljane, do Andrićgrada i Beograda. Samo mi ovdje u Crnoj Gori moramo evo ponovo da donosimo zakone ne bi li sami sebe dodatno ubijedili i obavezali da proslavljamo Njegoša. Preduge je trajao progon svega izvorno crnogorskog, a time i srpskog, zatiranje i falsifikovanje crnogorske istorije, negiranje jezika, ćirilice, običaja, vjere pravoslavne, kao i svega onoga što je je Crnu Goru činilo svjetilnikom i pijemontom. Suverenizujući tu i takvu našu ideološku bezavičajnost i iskorijenjenost, promovišući kao osnov državne politike nepripadanja sopstvenoj vrjednosnoj vertikali i Njegošu, postali smo suvereni i nezavisni samo od samih sebe, a ropski zavisni od svega i svakoga drugo“, tvrdi poslanik DF-a.
Povratak Njegošu i Lovćenu je mukotrpan proces, ali i naša sveta obaveza jasan je Bojović i pravi paralelu da je to kao povratak Jerusalimu.
„Tome doprinosi i ovaj zakon da se dan Njegoševog rođenja proglasi praznikom kulture. Tome doprinose i ove izmjene zakona o kojima danas govorimo, kako bi se spriječile dalje moguće opstrukcije u obilježavanju Njegoševog praznika. Tome će, međutim, primarno doprinijeti otvaranje puta za ponovno podizanje Vladičine zadužbine na Lovćenu, tj. kada njegovi zemni ostaci po sedmi i, nadam se, poslednji put budu preneseni i sahranjeni na mjestu koje je sam izabrao, u kapelu koju ćemo ponovo izgraditi, bez rušenja mauzoleja i bez rušenja bilo kog drugog spomen obilježja. Ljuba Nenadović je govorio:„I kada na ovom svijetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i vladika Petar II Petrović Njegoš.“ Postarajmo se, dakle, da proslavljajući dva naša najveća kolosa, vratimo Njegošu i Lovćenu duhovni spokoj, koji im neprestano urušavamo. Vratimo tjeme i krov Crnoj Gori, jer ne može se spokojno živjeti u kući bez krova. Vratimo kapelu na Lovćen i ispunimo zavjet našeg velikog Vladike Rada. Tek onda će, kako kaže još jedan naš velikan, Mitropolit Amfilohije, doći do mira u duši našeg naroda. Hvala Vam“, zaključio je on.