INTELEKTUALAC I KORITAŠ

Piše Bećir Vuković

Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti crnogorski intelektualci. Ostali su, manje više, koritaši, zavisno od spreme korita.

Ako intektualac ćuti i zabija glavu u pijesak (ili pod ponjavu), dok ideologija ili slična pošast svejedno, na svakom koraku satire slobodu i pravdu, onda slijedi osnovni prigovor intelektualcu, i proglavaša se – krivim. Kriv si zato što ćutiš…

Intelektualac, kreativac, stvaralac, ne postoji samo da bi prenosio kulturu, nego je dužan i da digne glas, da brani istinu.

(Ovdašnji crnogorski intelektualac po trideset godina skita od žirija do žirija, od savjeta do savjeta, od komisije do komisije, od kabineta do kabineta ko nekad do komiteta, od tezgice do tezgice, i broji bedne cvancike. A, sve listom istaknuti umjetnici, namještenici, i savjetnici…)

Ko je sve dolazio sa Univerziteta, od Novaka Kilibarde do Zdravka Krivokapića i Veska Vukotića, pa do Đorđija Blažića i sličnih legura.

Ali, evo, sa istog Univerziteta dolazi i Milan Popović, i otvoreno priča o mafiji, o diktatoru Đukanoviću kome se svidelo da vlada do kraja života, drukčije priča o ratu u Ukrajini, proziva lobiste i plaćenike evropske administracije, i linijaše domaće iz nevladinog sektora, namazane uljarevićke i gracije gorjanecke, o međunarodnim političkim sranjima, o fabrikovanim strahovima od Rusa i Srba, otvoreno podržavajući volju naroda na izborima 2020, o DF – u, koji se žrtvovao kao nikad niko da se sačuva ta volja naroda…

Ako je profesor u jednoj emisiji govorio istinu, a jeste, zašto bi hfalili profesora što se bavi istinom. Ne, ne hfalimo ga zato što se služi istinom, nego hfalimo profesorovu hrabrosti što je još jednom, i još jednom stao na stranu istine. Zato ovaj zapis i nije nekakav pledoaje profesoru, naprotiv. Samo podvlačimo profesorovu hrabrost što je brk u brk, dim u dim, pred najvećim televizijskim auditorijumom, još jednom ogolio crnogorsku mafiokratiju, i još jednom golog izveo na trg odavno golog crnogorskog cara.

Podignite ubuđalu ponjavu i potražite slobodnog intelektualca među crnogorskim piscima, akademicima, piscima kolumni, pravnicima, profesorima, i tako dalje. Koliko ih možete išćerati iz brloga vlasti. Malo, baš malo budući da se crnogorski intelektualci regrutuju iz komunističke i postkomunističke ideoligije. Otuda, kad nabasate na slobodnog čovjeka, na intelektualca, kao da vas sunce ogrije. Sreo sam ljude koji su poslije intervjua profesora Popivića bili istinski okrijepljeni. A, profesor je, samo, potvrdio isto što misli ogromna većina potlačenih i opljačkanih, i plastično nacrtao one koji se nikad ne mogu dozvati, one koji avetaju po šumama i cestama, dok vođa sviđa svoju i smišlja kuda će i gdje umaći sa nebrojenim blagom…

Kroz sva vremena intelektualcu se prigovaralo što izlazi iz okvira svoje nadležnosti. Tako je u emisiji i djelovao profesor Popović. Ali, ostaje pitanje – kome je tako djelovao. Prvo, tako je djelovao vlastodršcima koje kritikuje, i drugo, crnogorskim kvaziintelektualcima. Dok je prosječni gledalac strepio da noć ne proguta profesora. Često je noć gutala intelektualce. Nisu samo lovljene vještice…

Opšti ciljevi intelektualca nisu njegovi lični ciljevi. Na tom nivou pojavljuje se intelektualac. Njegovo društveno biće mora se gledati sa više strana. Intelektualac, nobelovac, filozof, štiti i radnike i studente, i stane na čelu masa i protesta; intelektualac obilazi zgarišta svetskih razbojnika, sa staricama pali svijeće po polomljenim grobljima…

Profesor Milan Popović nije dao intervju izvjesnoj televiziji da bi pribrao dodatnih intelektualnih poena…

Negdje, tamo, na kraju svijeta, u selu Štitarici ispod Sinjavine, ne smijem pomenuti Moskvu. Strah me da će neko čuti šta mislim, pa će moja riječ od usta do usta, od uva do uva, stići i do Vašingtona. Tolika je moć straha u ideološki zarobljenom društvu.

S, tim, što prosječni građanin Vašingtona, ne da ne zna gdje se nalazi Crna Gora, nego, ne zna ni da postoji Crna Gora. Ako je tako a tako je, onda je i jasno zašto u takvoj državi nema intelektualaca više nego što imate prstiju na lijevoj ruci…

A, Čomski i Fukujama, usred Vašingtona misle svojom glavom, i najoštrije kritikuju globalizam i duboku državu. O svemu tome, od globalizma do crnogorske mafije, ubjedljivo i otvoreno, govorio je i profesor Popivić.

Nema toga crnogorskog intelektualca koji smije i u snu pomisliti (a nekmoli naglas prepričati), šta Frensis Fukujama misli o unipolarizmu i „crnoj ruci“, o multipolarizmu, konačno, šta Fukujama kaže o ne tako davnim upozorenjima Putina. I intelektualci Malija i Čada su pet koraka ispred takozvanog crnogorskog intelektualca. Zato, samo jedan nastup, jedan intervju poput intervjua Milana Popovića, iako kap, ali osvježi pustinju.

Ako prošetate regionom, skoro nigdje nećete čuti da neko pominje kukalog crnogorskog intelektualca. To je činjenica. Ali svako na svakom koraku priča o crnogorskoj mafiji. To su činjenice.

Intelektualac je u nedostižnoj prednosti, zato što ga niko nije opunomoćio da vrši svoju funkciju. Doduše, zato intelektualca niko i ne traži…

Je li tako, profesore. Jeste, iako se u mnogo čemu ne slažemo, iako se i ne poznajemo…