“Šta je čovjek, a mora biti čovjek?” Ponavljao je često Mitropolit Amfilohije u svojim poslednjim godinama života. Ovi Njegoševi stihovi su bili njegova podsvijest, uvijek u najtežim trenucima. Toliko je upečatljivo u njegovoj misli bio prisutan Njegoš. I u Crkvi, i kod ćivota Sv. Petra Cetinjskog, i na litijama, i na saslušanju. Bestidnom saslušanju koje je trajalo preko šest sati u CB Podgorica“, naveo je poslanik DF-a i potpredsjednik DNP-a Dragan Bojović.
Bojović je istakao da će ostati upamćeno u istorijskim udžbenicima Crne Gore kako je jedan vanvremeni čovjek, duhovnik, filozof, pjesnik, poliglota, Vladika, Mitropolit, bio ispitivan za ništa i zbog ničega, od nekih drugačijih ljudi koji se očito ne plaše ni suda ljudskoga, ni suda Božijega.
– Eto, dotle nas je doveo urušeni sistem vrijednosti bivšeg režima. Što god su činili i čine, ne osjećaju nikakvu odgovornost, jer su granicu između ispravnog i pogrešnog davno zaboravili. Stid je ono ključno osjećanje koje određuje naš odnos prema drugima i prema vrijednostima koje prave razliku između dobra i zla. U društvu u kome nema stida stradaju vrijednosti i strada čovjek. Otuda i ona poslovica koju često ponavlja naš narod: “čega se pametan stidi, neznaven se time ponosi”. Sve je postalo dozvoljeno, sve relativno. Zamagljena je granica između dobra i zla, pravednog i nepravednog, onoga što je za ponos i onoga što treba odbacivati i čega se treba stidjeti. A šta je čovjek bez stida? Bio bih ohrabren i spokojniji kada bih znao da oni koju su naredeli i sprov.eli ovo sramno šikaniranje najboljeg među nama, osjećaju makar malo nelagodnosti za svoje postupanje. Znam da bi i Mitropolit bio radostan zbog toga. Znam da im je i odavno sve oprostio. A da li su oni sebi oprostili? – kazao je Bojović i nastavio:
– Bojim se da nikakve griže savjesti pojedini od ovih “junaka” što su udarili na našeg Mitropolita nemaju, jer smo u godinama korupcionaške vladavine, u godinama “koje su pojeli skakavci”, kako kaže Pekić, doživjeli moralni suicid. Nema empatije, drugima činimo ono što ne bismo voljeli da nama čine. Ne umijemo više da se zacrvenimo, gubimo pristojnost, prisnost, dostojanstvo. Obraz je nekada u Crnoj Gori bio najvažnija “imovina” čovjeka, a sada su jedina imovina stambeni kvadrati i bankovni računi. Pojedinci sve smiju i misle da im je sve dopušteno, ali ne zato što se ničeg ne boje, već zato što se ničeg ne stide – naveo je on.
Bojović je upitao da li ima veće bruke i veće sramote na obrazu Crne Gore u 21. vijeku od onog što je doživio Mitropolit Amfilohije od zvaničnih organa države?
– Je li trebalo da se dogodi novi progon i ubijanje sveštenstva, kao što je izveden sredinom prošlog vijeka? Znamo da je progon bio počeo i najavljen. Falilo je samo razračunavanje, koje su takođe bili otpočeli ovim privođenjem Mitropolita Amfilohija i ovim apsurdnim i iracionalnim suđenjem koje je još uvijek u toku, a koje se sprovodi nad Mitropolitom Joanikijem. Presuđujemo mitropolitima i duhovnicima, a lopovi i kriminalci nam se baškare u vilama i penthausima. To je slika Crne Gore i ta se slika hitno mora mijenjati. I ne samo da se ta sramna slika mora mijenjati, već će za tu bruku i sramotu neko morati i odgovarati.
Stid će spasiti svijet, često je Mitropolit Amfilohije ponavljao ove riječi Andreja Tarkovskog. I ljepota će spasiti svijet, govorio je Dostojevski. U Crnoj Gori, prepunoj Bogom dane ljepote, moramo vratiti stid, pristojnost i osjećaj odgovornosti, makar kroz strah od sankcije, kod onih koji za stid i savjest očito ne znaju. Stoga je dobro što je Skupština Crne Gore sprovela kontrolno saslušanje i aktualizovala ovo pitanje. Jer se niko u bezočnije vrijeme nije tako predano borio za istinu, pomirenje i ljubav među braćom, a bio tako šikaniran i klevetan od iste te braće, kao Mitropolit Amfilohije – zaključio je Bojović.
Svaka čast na govoru i tekstu! Svaka riječ na svom mjestu! Bravo!
Risto je odpoceo sa podjelama u Crnoj Gori na stetu svega ne srpskog.Brani ga do smrti ne mozes ga odbranit.