ZAKON O PREDSJEDNIKU KAO VRIJEDNOSNO OGLEDALO

Piše:  Advokat Mitar Šušić

Usvajanje zakona o predsjedniku nije više samo pitanje pragmatičnog političkog odgovora na ustavno nasilje. Imajući u vidu najavljene delirijumske aktivnosti partije koja u svom političkom ropcu ne preza od otvorenog poziva na nasilje, tema Zakona o predsjedniku postala je vrijednosno ogledalo.

Nikakvo parcijalno čitanje konsultativnih mišljenja Venecijanske komisije, ne smije biti opravdanje za pristajanje na ucjene onih koji više politički nemaju šta da izgube. Svjesni da je povratak na vlast sada već nešto o čemu se ne može kvalitetno ni maštati, a ostanak na slobodi samo pitanje vremena i broja tužilaca u SDT-u koji su u stanju da rade na ozbiljnim predmetima, kleptokratija je shvatila da samo haos, kakav god – pravni, institucionalni, pa i bezbjednosni – odlaže gorki trenutak njihovog rastanka sa ogromnim vilama i stanovima i susreta sa… nešto manjim prostorijama.

Svaki politički koncept koji su navodno zastupali, od jugoslovenstva, preko srpstva do današnjeg ustaštva, samo je maska za krađu. Današnja „borba za njihovu Crnu Goru“ koju vode vlasnici podzemlja, prezrena je i od onih koji su do skora bili naivni, bezinteresni sledbenici te ideje.

Takvom izrazu ne treba davati prostora za stvaranje dalje pometnje. Njihovi zahtjevi nisu politički motivisani, jer nisu baš toliko neznaveni da nisu svjesni svog rejtinga i kapaciteta za saradnju. Svaki njihov zahtjev, usmjeren je isključivo na produbljivanje krize kao takvo, kao – samo sebi cilj, jer jedino u takvom okruženju mogu sačuvati nadu da će uspjeti da izazovu sukobe i nemire i na taj način se zaštite od pravde koja ih u miru neminovno stiže. Zato „oni moraju nesreću stvoriti“, da bi sa njom trgovali svoju slobodu i našu imovinu koju su prisvojili.

Zato im se ne smije dozvoliti da manipulacijom sa stavovima međunarodnih faktora, ucjenjuju većinu – ako većine ima.

Ako većine nema, u što ne želim da vjerujem, jer bi to značilo da nema ni političke ni ljudske hrabrosti i principa, ako neko bira da umjesto sa narodom i za narod, igra na granici između naroda i kriminala, da se ne bi kome zamjerio, onda je jasno da rješavanje situacije nadilazi mogućnosti trenutne političke postave.