Bošnjak: Želiš stan za „dž“? Može, da mi budeš ROB!

Piše: Branka Bošnjak

Želiš stan za „dž“? Može! Ima samo jedan uslov – da mi budeš ROB! Nedavno je jedan Beograđanin šokirao sve ovakvim oglasom. Mene nije, jer to je u Crnoj Gori decenijama unazad državni biznis.

Državni šerifi, Milo i Duško, te podgorički – Mugi, regrutovali su na ovaj način na stotine zadovoljnih robova sudija, tužilaca, ministara, poslanika, policajaca, čelnika Agencije za antikorupciju, poreske uprave, carina, inspektora te drugih bitnih im državnih službenika, ljekara, umjetnika, novinara i time urušili i obesmislili sve institucije. Zalutao je tu i poneki rijetki pojedinac, koji je zaista u stanju stambene potrebe, čisto da bi imali alibi da njime „peru ruke“.

Nakon određenog vremena nijesu više oglašavali ove stanove i kredite za „Dž“, jer nije bilo potrebe, pročulo se, pa su mnogi hrlili i sami se nudili da budu dvorski robovi, a „gospodar“ je odredio ekipu selektora. Ovaj perfidni biznis „marionetizovanja“ institucija godinama je bio dobro čuvana državna tajna, skrivana od javnosti.

Ali istina je kao plovak, ispliva kad-tad i evo nakon skoro petnaest godina koliko sam se uporno i dosljedno borila, ukazivala na metastazu ove pošasti, podnosila krivične prijave VDT-u, inicijative Ustavnom sudu, žalbe Upravnom sudu, postavljala poslanička pitanja, konačno, nakon dvije godine od pada režima, ovih dana isplivava na vidjelo spisak zadovoljnih robova koji su pristali da zbog ovog „Dž“ budu sve što gospodar hoće, a parafraziraću književnika Duška Trifunovića u njegovoj antologijskoj pjesmi „Pristao sam, biću sve što hoće“ , ostaće samo crna tačka nakon ove igre kad ih slome kad ih mirno slome.

A već su mnogi od njih slomljeni i potrošeni, i sad se samo bespomoćno „koprcaju“ samoproglašavajući se patriotama i ustavobraniteljima, tješeći se „ima nas“ iako ih je sve manje i manje u tom stroju u kojem se brane njihovi kvadrati, njihovi džipovi, luksuzni satovi, vikendice, Maldivi, njihov Dior…

U šarenolikoj družini bilo je i višestrukih povratnika, ali ubjedljivi šampion nije Vesna Medenica, već Milutin Simović. Vlada se, recimo, Isusovih muka “namučila” oko rješavanja stambenog pitanja Milutinu Simoviću. Saga se protegla u pet nastavaka. Kao pomoćnik ministra poljoprivrede Simović je 1997. dobio 40.000 novih dinara. Naredne godine avanzovao je u ministra i pripalo mu je 490.000 novih dinara. U markama je 2000. dobio 40.000, a 2004. još 30.000 u eurima.

I pomislili bismo da je konačno riješeno stambeno pitanje njega i njegove porodice, ali ne, Vlada Duška Markovića je opet 2019. morala njegovoj supruzi Ljiljani, tada državnoj sekretarki dodijeli 40.000 eura kredita, jer nijesu bili dovoljno stambeno zbrinuti iako su u tom trenutku imali tri nekretnine – na tada potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja, Milutina Simovića, vodio se stan od 150 kvadrata, na njegovu suprugu Ljiljanu Simović, vikendica od 85 kvadrata na Žabljaku, a na ćerku kuća od 214 metara kvadratnih u Podgorici.

Zato je naš zadatak i imperativ, osim uklanjanja odredbi na koje su se pozivali u, vjerovali ili ne, Zakonu o održavanju stambenih zgrada, potpuno neprirodno tu skrivenih, gdje ih je teško ko mogao naći, osim onih koji su ih tamo namjerno umetnuli, a što će na moj predlog, nadam se, biti izglasano u Parlamentu naredne sedmice, da hitno iznađemo zakonsku mogućnost kroz Zakon o preispitivanju porijekla imovine da se obešteti država i da ova armija poslušnika po tržišnim uslovima plati ovu privremenu zabludu u kojoj su živjeli – da je bilo moguće na tuđ račun dobiti stanove i kredite za „Dž“.

Gospodar i njegovi odabrani selektori koji su rukovodili komisijama i protivzakonto, čak i protivno njihovim nakaradnim i protivustavnim odlukama, omogućavali ovo „Dž“, treba da snose krivičnu odgovornost.