PAZARIŠTE

Piše: Emilo Labudović

Pisma sa sela kojeg više nema:

Subota, poslednja novembarska, svanula je kao da se sprema za bal, ogrnuta velom od srme kojim se polako već privjenčava za dolazeću zimu. Jutro, duboko zagazilo u minus, smrzlo se i ledenim rukama zagrlilo barice, preostale od nedavnih kiša, a voda pred kućom cijedi se kroz pozamašnu guku leda. Putevi liče na nedovršene bob – staze a breze, koje se još ne odriču svojih poslednjih listova, samuju u ogoljenom bukoviku, u koji već odavno ni sjekira više ne zalazi. A svuda okolo more nepomućene, sleđene tišine, tišine u kojoj se i kapanje streha doima kao zvuk otkivanja kose početkom jula.

Kad god se, utamničen samoćom i nepotrebnošću sebi i drugima, suočim sa ovom prazninom, kao slamci spasa okrenem se uspomenama i sjetim se subota kada smo hrlili u Berane, na pazarni dan. Neko je vodio ugojeno june, neko preraslu jagnjad čija godišta i uhranjenost nijesu mogla da promaknu iskusnom Bakinom oku, najboljem mesaru koji je otkupljivao stoku za državne i rijetke privatne mesare. Na konjima su tjerani tovari drva, bijeli smok, krompir preostao od mjere domaćih potreba, neprerađena vuna, pokoja kruška, jabuka, pekmez od šljiva… sve ono čega se ovdašnji seljak teška srca lišavao, a što se moralo. Jer, trebalo je pribaviti zalihe brašna, masti, soli, šećera, gasa za petrolejke, eksera, alata i koječega još, bez čega se nije mogla prezimiti teška i surova zima kakve su u to vrijeme pohodilee ovaj kraj.

Pazarni dani, mada nezakršćeni i neoznačeni „crvenim“, za nas mlađe bili su i privilegija i praznici. Jer, nije svako mogao u „pratnju“ dželepa i tovara. Onaj koji je bio odabran za tu „uzvišenu“ misiju danima se pravio važan, taman kao da je na svadbu pozvan. Bila je to prilika za koju su se birali najbolji opanci, nove vunjene čarape (bile su to ledene zore cestom pored Lima), prilika da se vidi grad, da se od roditelja izmoli neka sitnica ili, u najboljim okolnostima, nove pantalone, košulja ili sasvim nova kapa kakvu niko nije imao u selu. A pristasale djevojke, obučene u najbolje što se imalo i pripozajmilo od drugarica, svoju ljepotu, jedrinu i ponos važno su pronosile gradom, dignutih glava i pogleda uprtog gore visoko, kao da su ga osvojile. Očijukanje i okretanje za „gradskim kacakanima“ bilo je strogo zabranjeno i pod budnom kontrolom majki, strina i tetaka. Da se, ne daj bože, ne isturi na loš glas i na sramotu kuće i plemena.

Nema više pazara. Baka se odavno preselio u mezar podno Jasikovca, nema više ni ko, a ni šta da prodaje. Opustjelo, ogolilo, ostaralo, raselilo, uvelo i izgubilo se u katakombama prošlosti do kojih samo još uspomene dopiru. Danas su „pazarišta“ na nekim drugim mjestima, u javnim ustanovama, na televizijama, na trgovima, a ona najbolja su „iza vrata“ i daleko od očiju, pa se tek kad se proda i kupi vide efekti prodaje. Pazari više nijesu subotom (evo je jedan sazvan za ponedeljak), roba se više ne može opipati i dotaći prstom, tako da bi rahmetli Baka bio prosto izgubljen. Danas se prodaju (i kupuju) uzvišeni ciljevi, visoka ljudska i moralna dostignuća, istorijske pobjede i porazi… „Ja ću tebi ovo, ako ti meni ono, inače od trgovin ništa“, jedino je što se čuje sa današnjih pazarišta. Jer, na njima se danas prodaju i kupuju ljudi, njihove duše, njihovi snovi i stremljenja a za takvu trgovinu, svaki dan i svako mjesto je pazarno.

Odmiče subota. Okov slane i mraza polako popušta. Čak se i sunce, dosta stidljivo, nadmolilo od Goleša, i sva je prilika da će se dan, makar do noći, oduprijeti mračnoj prognozi onog teškodišućeg Miceva. I sve je isto kao nekad, a, opet, ništa nije ni nalik nekadašnjem. Subota je odavno postala sasvim običan dan, samo jedan u nizu dana u kojima se odvija trgovina sa čijeg se „pazarišta“, liše novih „Baka“, svi vraćamo goli i bosi, ili nam, u najboljem slučaju, svitka pozadina. A zima samo što nije. A na onaj pazar u ponedeljak ne mogu, jer robu koju tamo hoće da prodaju davno sam „opipao“ i utvrdio da je bajata, kvarna i zatrovana.