Markuš za IN4S: Niko u Crkvi ne traži da se ruši Mauzolej već da se ponovo podigne kapelica na Lovćenu, postoji nekoliko lokacija za njenu izgradnju

„Niko u crkvi ne traži da se ruši Mauzolej već da se ponovo podigne kapelica a za to postoje nekoliko lokacije na vrhu Lovćena u što sam se lično uvjerio kada sam sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem bio na vrhu Lovćena. I današnji Mitropolit Joanikije, za čije je vrijeme u Eparhiji budimljansko – nikšićkoj podignuto najviše replika Njegoševe kapelice, ima isti stav da postoji dovoljno prostora na vrhu Lovćena za Kapelicu i Mauzolej. Teško je prognozirati kada će se to desiti ali se amanet mora ispuniti“, rekao je za portal IN4S, istoričar, publicista i bivši gradonačelnik Cetinja Jovan Markuš.

Intervju istoričara Jovana markuša prenosimo integralno:

Kako gledate na činjenicu da je trebao da prođe više od vijek i po od Njegoševe smrti da Crna Gora prihvati datum njegovog rođenja kao svoj praznik?

Kao na bezumlje. Potpuno je jasno zašto je poslije 1945. g. i uspostavljanja vlasti od strane militantnih komunista pa do skora u Crnoj Gori Vladika Rade ili Mitropolit Petar II Petrović Njegoš bio nepoželjan, kao i zašto nije došlo do obilježavanje njegovog dana rođenja. Dovoljno je pročitati što je napisao na kalendaru „Danica“ uz posvetu episkopu užičkom Nikiforu Maksimoviću o Đurđevdanu na Lovćenu ljeta 1833. i da stvari budu jasne stavio je umjesto potpisa sljedeće stihove:

„Ime mi je Vjeroljub,
Prezime mi Rodoljub
Crnu Goru, rodnu grudu
Kamen paše odasvudu.
Srpski pišem i zborim
Svakom gromko govorim:
Narodnost mi Srbinska,
Um i duša Slavjanska“.

Moram priznati da mi nije baš potpuno jasno zašto to nije urađeno u vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crne Gori i uvrijeme Kraljevine Jugoslavije, mada je tačno da je u prosvjetnim ustanovama uvjek obiljježavana godišnjica smrti.

U svakom slučaju treba čestitati današnjim poslanicima u Skupštini Crne Gore koji su usvojili ovaj državni praznik.

S obzirom da je naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije govorio “Služenje Mitropolita crnogorsko-primorskog jeste čast, ali i obaveza i odgovornost“, kao i to da mu tada nije bilo lako na stolici Svetog Petra Cetinjskog i Vladike Rada, kako tumačite tadašnju ulogu mitropolita, koliko je ta uloga bila bitna tada za naš narod?

Mitropolit je znao da mu na toj stolici neće biti lako, ali nije mogao očekivati repertoar napada koji ga čeka od neokomunističke diktatorske vlasti. Prilikom prenosa zemnih ostataka kraljevske porodice Petrović Njegoš 1989.g. prije nego je postao Mitropolit tadašnji vladika Amfilohije je u besjedi na Svetoj Arhijerejskoj liturgiji pred Cetinjskim manastirom 1. oktobra 1989.g. rekao: ,,Na stolicu mitropolita i gospodara Crne Gore došao je Sveti Petar Cetinjski, taj divni ukras, ne samo ove svetinje koja čuva njegove mošti, i ne samo Crne Gore i sedmoro Brda, nego čitavog srpskog plemena.

Sveti Petar je bio veliki junak i prorok, veliki isposnik i mučenik, kao i stradalnik-pjesnik i pisac poslanica. To je onaj Petar I Petrović Njegoš, koji, došavši s puta po Rusiji, gdje je tražio pomoći za svoj nesrećni narod, ovdje, na kapiji Cetinjskog manastira, nalazi obješenog posljednjeg svog kaluđera. Turci su mu narod bili razagnali po gorama, ni trave žućenice nije bilo da bi se prehranio. A on mu donio s puta po svijetu, vreću krompira, da bi ga usrećio i nahranio!

On je časnim krstom mirio braću, zavjetujući ih i zaklinjući i proklinjući da ne žrtvuju druge sebi i svome samoljublju, nego da se u ime Časnoga krsta žrtvuju za bližnje svoje. Zaista, divni ukras Crne Gore, svetinja plemena srpskoga i slovenskog i cijelog roda ljudskog.

Svetog Petra je naslijedio njegov sinovac vladika Rade, veliki pjesnik i gospodar Crne Gore, onaj čiji grob je krasio Lovćen, i kome su pogaženi amanet i zavještanje.

To je onaj Petar II Petrović, koji je, kao niko prije i poslije njega na ovim prostorima, opjevao sudbinu ljudsku, ispivši do dna čašu njene žuči i otrova.

No, u isto vrijeme, on je kao niko prije i poslije njega, na ovim prostorima, afirmisao neuništivo ljudsko dostojanstvo. On, koji je u svome posljednjem zavještanju ostavio posvjedočenu svoju vjeru u veliku istinu života da je „Slovo Božije sve iz ništa stvorilo, i da je zakonu Njegovom sve pokoreno“.

Doživjevši svu tragiku ljudskog postojanja, on je postao duboko svjestan činjenice da „nad svom ovom grdnom mješavinom, ipak umna sila toržestvuje“.

Mislim da je uloga Mitropolita Amfilohija na kraju 20 i početku 21 vijeka bila poput svojih velikih prethodnika presudna za pravoslavni narod u Crnoj Gori. Upravo on je nastavio djelo mitropolita Svetog Petra Cetinjskog i Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca. Vrijeme koje dolazi će ustvari pokazati o kakvoj se ličnosti radi. Ja sam bio potpuno svjestan sa kakvom veličinom sam sarađivao 30 godina.

Koliko je bitno vraćanje Njegoševe kapele na Lovćen kao jedno od civilizacijskih pitanja, i kada mislite da je najbolji trenutak za to, s obzirom da je to ostavio u amanet?

Do sada je u Crnoj Gori, Srbiji, Republici Srpskoj, Slovačkoj i SAD podignuto, ili je u izgradnji, 21 replika Njegoševe kapelice pa će se jednog dana vratiti i kapelica na vrhu Lovćena. Nije to samo civilizacijsko pitanje već i pravno, kada je u pitanju ispunjavanje obaveze koju su preuzeli državni organi u Crnoj Gori prilikom razaranja crkve Sv Petra Cetinjskog i Njegošev groba na Lovćenu 1972.koje su oni nazvali ,,premještanje“ a koje nijesu do sada ispunili već se djelovi crkve i grobnice nalaze razbacani na Ivanovim Koritima, kotlarnici u zgradi Prestonice Cetinje i jednoj od kula Biljarde. Da se razumijemo, Mauzolej je ,,divlji objekat“ podignut van svih prostornih i detaljnih planova na tuđem tj crkvenom zemljištu. Ovo su činjenice koje je lako dokazati. Niko u crkvi ne traži da se ruši Mauzolej već da se ponovo podigne kapelica a za to postoje nekoliko lokacije na vrhu Lovćena u što sam se lično uvjerio kada sam sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem bio na vrhu Lovćena. I današnji Mitropolit Joanikije, za čije je vrijeme u Eparhiji budimljansko – nikšićkoj podignuto najviše replika Njegoševe kapelice, ima isti stav da postoji dovoljno prostora na vrhu Lovćena za Kapelicu i Mauzolej. Teško je prognozirati kada će se to desiti ali se amanet mora ispuniti.

Da se razumijemo, Mauzolej je ,,divlji objekat“ podignut van svih prostornih i detaljnih planova na tuđem tj crkvenom zemljištu.

Da li smatrate da je ovaj raskol među pristalica DPS-a, u “naručju“ Mila Đukanovića i Srba u Crnoj Gori koji su krenuli putem Petra II Petrovića Njegoša, neki vid prokletstva zbog neispunjenog amaneta jednog od duhovnih i svetovnih vladara Crne Gore?

Kao i blaženopočivši Mitropolit Amfilohije smatram da se radi o prokletstvu i da je jedan od preduslova za istinsko pomirenje ispunjavanje amaneta koji je Njegoš ostavio. Kažemo da hoćemo u EU, a kako da objasnimo da Dante u Italiji i Gete u Njemačkoj nijesu faktori razjedinjavanja već sabornosti u tim državama. Nažalost, u Crnoj Gori je Njegoš postao faktor razjedinjavanja a neispunjavanje zavještanja prokletstvo pod kojim živimo. Ukoliko želimo dobro svom potomstvu moramo amanet ispuniti i postići istinsko pomirenje naroda bez obzira kako se ko iskazivao.

(IN4S)