Šušić: Usta puna Ustava, glava puna straha

Piše: Mitar Šušić, advokat i odbornik koalicije „Za budućnost Podgorice“

Čovjek ne može a da se ne nasmije orkestriranom zapomaganju za Ustavom, navodno ugroženom od strane zakona. Gluposti koje ovih dana slušamo, ipak su više razlog za žalost – kakvi su nam intelektualni kapaciteti odlučivali o životu do nedavno.

Radi javnosti – u svakom ustavnom državnom sistemu Ustav uspostavlja samo konture organizacije državne vlasti i daje samo osnovne granice sloboda i prava građana. Razrada ovih normi reguliše se zakonima. Dakle, Ustav ugrubo skicira principe jednog društva i način funkcionisanja državne vlasti, a zakonima se precizno definiše na koji način, u kom obimu i pod kojim uslovima se ustavne norme realizuju u stvarni život.

Svaki važeći zakon u Crnoj Gori zapravo je samo korak dalje u funkciji razrade neke ustavne odredbe. Na primjer – Ustav garantuje pravo na rad, a niz zakona (Zakon o radu, Zakon o državnim službenicima i nameštenicima, posebni sektorski zakoni), razrađuju to pravo i uređuju način njegovog ostvarivanja.

Zašto bi bilo drugačije sa Zakonom o predsjedniku? Šta je sporno u tome da se zakonom, koji je i ranije postojao, detaljno uredi procedura ostvarivanja njegovih ustavnih nadležnosti? Treba li Ustav da se bavi i radnim vremenom i organizacionom strukturom službe Predsjednika? Ili se zakonom predsjedniku smiju samo dodavati privilegije, a ni u kom slučaju definisati njegove obaveze koje eksplicitno proizilaze iz Ustava?

Nemaju na to razuman odgovor ni stalne apologete pale diktature, ni vanredni honorani tumači Ustava. Zato su veoma brzo, nakon žalosnih gluposti o kršenju procedure i krivičnoj odgovornosti poslanika koji su usvojili zakon, prešli na političko (sve li se zove politikom) djelovanje, pozivajući na vanistitucionalnu borbu, i nudeći puške preostalim nevoljnim glasačima.

To je zapravo još jedna dobra stvar kod donošenja ovog zakona: osim što je jedna značajna oblast valjano regulisana i onemogućeno uzurpatorima države da blokiraju sistem, natjerala je ostatke jednoumlja da, nepomireni sa činjenicom da više nisu vlast, otkriju svoje stare provjerene adute ? širenje straha, podjela, tenzija, pozivanje na oružje i progon neistomišljenika. Jedino što sada, za razliku od nesretnih vremena kad su zaista bili vlast, te njihove prijetnje djeluju smiješno i karikaturalno.

Kako to ljudi ostanu bez razuma i sposobnosti da vide i razumiju procese? Kako ne shvataju da odlaganjem neminovnog samo podižu cijenu vlastitog političkog opstanka? Do kad će oni koji su namjanje krivi poturati svoja leđa i obraz da zaštite one koji su u stanju da ih zbog još jednog minuta na vlasti potroše i odbace sa prezrenjem?