Crna Gora nije u političkoj već u talačkoj krizi

Piše mr Mitar Radonjić

Talačka kriza predstavlja situaciju kada pojedinac ili grupa ljudi uz upotrebu određenih sredstava prinude drži pojedinca ili grupu ljudi mimo njihove volje u određenom podređenom položaju u cilju sticanja neke nezakonite dobiti. Ovako napisano zvuči poznato zar ne? Realno gledano, Crna Gora je više od trideset godina u klasičnoj talačkoj krizi, školski primjer talačke krize koja može i morala bi biti predmet proučavanja kao jedinstven fenomen, kako sa političke, društvene tako i bezbjednosne ali i psihološke strane jer smo kolektivno oboljeli od Štokholmskog sindroma, sindroma najjačeg intenziteta, samo to još uvijek nije upisano kao šifra koja se može kolektivno dodijeliti, ali vjerujte – istina je.

Neko će reći, vidi ovog Radonjića – fantazira. Moguće bi bilo da fantaziram kad bismo živjeli bilo gdje drugo osim u Crnoj Gori, ali objasniću dodatno, neko bi rekao plastično kako bismo bili sigurni da imamo sve potrebne segmente otmičarske krize:

Imamo otmičara, tj grupu otmičara – bivše, ali i neke sadašnje donosioce odluka;

Imamo taoce – svi građani osim članova porodica otmičara i uskog kruga ljudi pored njih;

Imamo organe reda i mira koji k’o biva pokušavaju da riješe krizu – to su najčeše predstavnici ,,bilateralnih“ partnera ( čitaj ambasade );

Imamo pregovarače koji pod milim Bogom ama baš ništa ne doprinose, naprotiv – smetaju, ali kamuflonski predstavljaju svoje aktivnosti kao pregovaranje, dogovaranje u cilju razrješenja talačke krize – ovo su ,,eminentne“ NVO u Crnoj Gori, usko vezane za organe reda i mira ( ambasade ) i pod njihovim su patronatom.

Dakle, sad kad sam detaljno objasnio aktere i segmente talačke situacije u Crnoj Gori objasniću i kako je došlo do talačke krize i zašto se ona neće riješiti sve dok taoci ne budu smogli snage da je prekinu, a nije da nije bilo pokušaja, doduše tek onda kad je Božija pomoć i proviđenje bilo prisutno jer smo toliko dobri taoci da nam samo Bog može pomoći.

Početak talačke krize je bio negdje 90-tih kad smo na krilima mladalački poletnih politika a vjerujući u šarene laže, potrčali otmičarima u zagrljaj i od tad smo zatvoreni, imamo pravo da kontrolisano izađemo na izbore i to nam je najveće i najčešće konzumirano pravo za koje nas čak i otmičari tjeraju da što više koristimo. Pade mi na pamet jedna tvrdnja koju pročitah – da izbori mogu bilo šta da promijene, donosioci odluka bi ih ukinuli. Zaboga, može li to biti? Nego, da se vratim ja na ovu moju tezu. Osiromašili su nas, izgladnjeli i više nemaju nikakvu potrebu za bilo kojim drastičnim sredstvima prinude kao što je to bio slučaj 90-tih, sad je dovoljno da vidimo jednu jako lijepu šargarepu koja je na štapu čiji se kraj nalazi tik dan nakon izbora i mi mrtvi zadovoljni otrčimo i glasamo za otmičare. Naravno, priča o ugroženosti ržave je sveprisutna. Štokholmski sindrom već polako preuzima primat i biva dodatno tretiran nacional-šovinizmom i konstantnim pumpanjem velikih količina straha u cilju liječenja od bilo kojeg vida osviješćenosti i objektivnosti talaca.

Uključuju se već polako ,,organi reda“ negdje 2006 i tu nam puca pogibija, pojačava se terapija ( ova količina nacional-šovinizma i ostalih medikamenata iz prethodnog pasusa ), ,,pregovarači“ pojačavaju svoje aktivnosti uz podršku ,,organa reda“ i otmičari doživljavaju pravu nacional-političku katarzu – za 180 stepeni mijenjaju svoj politički stav, vele da su politički sazreli i uz podršku ,,organa reda“ i ,,pregovarača“ započinju da u potpunosti kontrolišu ovu talačku krizu. Među taocima, ne velim, imamo onih nezgodnih, nepodobnih taoca koji dižu svoj glas, pa čak i pokušavaju da se iskoprcaju iz talačke krize ali avaj, ne lezi vraže, ,,organi reda“ uz podršku ,,pregovarača“ i ponekog medija itekako disciplinuju ovog malog bezobraznika koji se drznuo da zatalasa kontrolisanu talačku krizu i vrlo brzo ga vrate nazad ili u nekim slučajevima kažu ,,nisu nam partneri“. Rođeni moj, kad ti ambasada kaže ,,nisi nam partner“ to je u rangu medalje časti, najvećeg dostignuća u oblasti patriotizma jer to čitaš ovako – nismo mogli da ga kupimo, neće da proda državu i svoj narod!!!

Da se vratim na trenutak Božijoj pomoći, jer drugačije to ne možemo ni shvatiti – onaj 30-ti avgust. Neko će reći dan D, dan novog početka, malo je falilo da obrnemo pješčanik i započnemo od nulte godine, neki rekoše sad će med i mlijeko da potekne, ali poteklo je izgleda nešto drugo, nešto slične, braonkaste boje a nije med i zaista ne miriše medeno, ali ‘ajde, navikli smo.

Javila se, doduše na kratko, ali se ipak javila svjetlost na kraju tunela i mogućnost završetka talačke krize ali ništa od toga, samo se na kratko zamijenila otmičarska garnitura, taoci su ostali isti, dio pregovarača se priključio otmičarima zarad bolje i kvalitetnije kontrole taoca a organi reda su ostali isti, samo još čvršći i to u mjeri da su počeli javno da kadriraju otmičarima. E to je jako zanimljiv trenutak, pa ne može baš svako da bude otmičar jel’ tako? Ne može baš svako da ućari malo meda sa te lijepe kašike, niti da ulijepi svoje prstiće, to mogu samo podobni otmičari koji su određeni, ne veliki broj godina, tavorili među taocima i bili su umjereno podobno nepodobni i sve to po mišljenju ovih organa reda. Ali, organi reda poučeni iskustvom od ranije, znaju da su otmičari podložni kvarenju, buđavosti i može se desiti da im padne na pamet da razmisle svojom glavom ili im se ne daj Bože javi kakva moralna misao, mada moguće i da se otrgnu kontroli zahvaljujući enormnoj količini meda koju uloga otmičara u ovoj našoj epopeji nosi, pa su među otmičare umuvali i pregovarače, njihove stare drugare i uzdanice ( već objasnih da su to pripadnici ,,eminentnih“ NVO ) kao kontrolore. Ali zaludu, veli jedna narodna – magarac u Beč, magarac iz Beča.

 

Sve u svemu, vraćam se na početak svoje pisanije, Crna Gora, tj prilike u Crnoj Gori su zaista za posmatranje i proučavanje, jer ako iole razmislimo o prethodnom shvatićemo da je zaista tako, da smo klasičan projekat koji se kontroliše na talačkom sistemu, a mentalno smo podobni – ono oko Štokholmskog sindroma i dobijemo ovo što živimo, jednu opštu papazjaniju gdje se građani ne pitaju ama baš ništa, doduše ni donosioci odluka se ne pitaju mnogo ali makar ne gladuju kao većina stanovništva, naprotiv – žive život na način da izjavljuju – ,,kako se živi, ne umiralo se“ i nije ni čudo što su srasli sa foteljama i ne žele da se odvoje. Crna Gora odavno već tavori u rubrici vjerovali ili ne, ali da li smo mi baš toliko podobni taoci da ćemo iako nam je jasno da se stvari mogu mijenjati nastaviti da robujemo političkim reliktima i dozvoliti da nam istu nacional-šovinističku priču o ugroženosti države podmeću pred svake izbore gok su im prstići do lakata u narodnoj kasi?