Da li Srbi treba da ljetuju u Hrvatskoj? Zašto je hrvatskim medijima zasmetala izjava novosadskog gradonačelnika?

Piše: Goran Šarić, istoričar i teolog

 

Ponekad, dok čitam hrvatske medije, sjetim se čuvenog ruskog znanstvenika Ivana Petroviča Pavlova. Pavlov je najpoznatiji po fenomenu iz biheviorističke psihologije, tzv. Pavlovljevom refleksu ili Pavlovljevim psima. Taj profesor farmakologije na Vojnomedicinskoj akademiji u Sankt Peterburgu osmislio je eksperiment u kojem je psima najavljivao hranu zvonom. Nakon nekog vremena, psima bi curila slina na sam zvuk zvona i bez da im donesu hranu.

Hrvatski mediji, kao i hrvatska klerofašistička desnica, nimalo se ne razlikuju od pasa iz Pavlovljevog pokusa, osim što njima slina ne curi na zvuk zvona, nego na spomen Srbije, Srba, Vučića… Oduzmi Bujancu „Srbočetnikeˮ, oduzmi Zekanoviću „velikosrpsku agresijuˮ, i obojica su mrtvi ljudi. Ono što ta dvojica kao manekeni jada i bijede hrvatske desnice rade, a nažalost na njihovom nivou je većina hrvatskih mejnstrim medija (to je nivo ispod svakog nivoa), samo je bjesomučno i histerično udaranje u zvuke iste srbofobične pjesme koju slušamo već trideset godina.
Naravno da se dobar dio hrvatskog društva gnuša te „pjesmeˮ, kao i dotičnih likova, ali i dalje postoji mnogo onih na koje ta propaganda ima utjecaj. Tako smo nedavno bili svjedoci da je običan sukob u prometu zamalo završio tragično. Nekakva balavica od trinaest godina iskočila je iz auta kad je vidjela da je u drugom autu, sa kojim su sestra i ona imale nesporazum, srpski bračni par, te je počela psovati „majke četničkeˮ, verovatno prema onome što je uče na vjeronauci i u Glasu Koncila.

Srpkinja, temperamenta kakve Srpkinje već jesu, umirila je balavicu jednim pedagoškim šamarom, kad je roditelji nisu odgajali. Na to su otac te djevojke, aktivni policajac, i njegov sin, aktivni vojnik, upali na posjed srpskog bračnog para i majku tog Srbina, staru baku, počeli udarati. Na svu sreću, sve je završilo tako što je Srbin dobro natamburao oca i sina i otjerao ih sa svog posjeda (u Americi bi dobili metak za upad na nečiji posjed i prebijanje nečije stare majke).

I kako se netko, u svjetlu tog događaja, napada na srpske vaterpoliste, prebijanja srpskih bogoslova, razbijanja auta sa srpskim tablicama, može čuditi izjavi gradonačelnika Novog Sada, Miloša Vučevića? Vučević je rekao da, što se njega tiče, „letuju gde god hoćeˮ, i dodao: „baš me briga, ali mora da je gadno i prilično neprijatno da sutra budete Srbin u Dalmaciji ili negde na odmoru na Jadranskom moru u Hrvatskoj, jer će oni sutra da slave i pričaju da su pobedili proteravši Srbeˮ.

Ta izjava, koliko god bolna bila, i koliko god ni meni, a ni mnogim drugim ljudima u Hrvatskoj nije draga, zapravo je prilično otrežnjujuća i kirurški precizno detektira stanje u koje dolaze Srbi koji ljetuju u Hrvatskoj.

Hrvati kao najveći praznik slave protjerivanje (ili odlazak, ako hoćete) krajiških Srba iz Hrvatske. Okej. Slavite to, iako ja ne bih nikad. Ali, kako onda možete biti takvi licemjeri i živjeti od srpskih dinara? Smetaju vam Srbi, ali vam ne smeta da stotine hrvatskih firmi svoje proizvode plasiraju u Srbiji, a ne na tržište Evropske unije, gdje ne mogu primirisati od njihovih monopolista. Kako vam ne valja Srbija, a valjaju vam milijuni srpskih dinara koje te hrvatske firme iz Srbije iznose?

Cijela Hrvatska živi od turizma. Najveći hrvatski proizvod jeste brojanje koliko je stranih automobila tokom ljeta ušlo u Hrvatsku preko Bregane i Pasjaka. Hrvati bez turizma ne mogu. Bili bi veća bijeda nego Albanija. A hrvatski turizam ne može bez tisuće konobara, kuhara, sobarica, prodavača iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Od Istre do Dubrovnika, svaki treći konobar je Srbin. Srbiju ne volite, ali volite da vam srpski radnici spašavaju turizam?
Kad na to dodamo desetine tisuća gostiju iz Srbije, koji su poznati kao dobri, rastrošni gosti, oni što ostavljaju solidan bakšiš, onda postavljam logično pitanje: zašto slavite protjerivanje Srba, a onda zovete te Srbe nazad da od njih živite?

Logično pitanje je i ono gradonačelnika Novog Sada. Zamišljam Zadar, noć sa 4. na 5. VIII, slavlje „Olujeˮ je već počelo. Grupa veselih mladića sjedi u restoranu pored jedne klasične drugosrbijanske porodice, otac, majka i dvoje djece iz „kruga dvojkeˮ, koji uživaju u Oliveru iako je isti uporno odbijao pjevati u Srbiji. Grupa mladića počinje svoju omiljenu pjesmu: „Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi četnika iz Knina.ˮ Kako se u tom trenutku osjeća snobovska porodica sa Vračara? Da li se i ona priključi klapi i uhvati treći glas? Ili diskretno napusti restoran?
Nije strašno ono što je rekao gradonačelnik Novog Sada, strašno je što je to činjenično stanje. Kako jedan narod može kao najveći praznik slaviti istjerivanje pripadnika drugog naroda, a onda napadati one koji kažu da nije normalno ići na ljetovanje u zemlju koja slavi što te protjerala?

Taj isti gradonačelnik Novog Sada napravio je za hrvatsku zajednicu u Vojvodini više nego svi novinari huškači koji su na onako primitivan način napadali obitelj gradonačelnika. Nepristojno je reći da je novinar koji je pisao te primitivne pamflete Albanac, je l’ tako? A pristojno je da on piše neistine o članovima nečije obitelji koji više nisu živi?
Gradonačelnik Vučević Hrvatima je dao prostorije u gradu, obnovio kuću Bana Jelačića, a i u Kulturnom centru Novog Sada, u kojem i sam predajem, ima zaposlenih ljudi hrvatske i drugih nacionalnosti. Predstavnici Hrvata iz Novog Sada koji su došli na moje predavanje imali su samo riječi hvale za gradonačelnika. Upravo odnos Miloša Vučevića prema hrvatskoj manjini može biti modus izgradnje odnosa Srba i Hrvata. Nijedan Hrvat u Novom Sadu ne osjeća se kao stranac, bilo da je rođen tu, da se doselio ili je samo turistički u posjeti.

I na kraju, da li Srbi treba da ljetuju u Hrvatskoj? Tko bi više od mene volio da Srbi tu ljetuju kao onda kad sam bio mali? U Istri su dobrodošli, ali u Dalmaciji? Srbinu u Hrvatskoj prije će se dogoditi neka lijepa stvar, nego ružna. Mnogi Hrvati uradiće sve da se Srbi ne osjećaju nepoželjno, ali, opet, ima i onih kojima je mozak ispran „velikosrpskom agresijomˮ.
Hrvatska se treba odlučiti: ako hoće srpske goste, srpske radnike, srpske dinare, srpsko tržište, onda ne može slaviti ono što Srbima smeta i kopati po njihovim ranama. A ako Hrvati žele slaviti „Olujuˮ, onda neka na granici sa Srbijom dignu zid (figurativno). Dokle god se hrvatski identitet gradi na srbofobiji ili na „pobjedamaˮ u ratovima sa Srbima, do tada će opaske gradonačelnika Novog Sada biti na mjestu.

Da li Srbi treba da ljetuju u Hrvatskoj? Na to pitanje mogu odgovoriti samo Hrvati.