Mi znamo ko smo: U taman je vilajet zapalo građansko obrazovanje gospođe Uljarević!
Povodom današnjeg istupa direktorice Centra za građansko obrazovanje Daliborke Uljarević vezano potpisivanje Temeljnog ugovora između SPC-a i Vlade Crne Gore i njenih dobronamjernih instrukcija, oglasilo se NVU Mi znamo ko smo.
Njihovo reagovanje prenosimo integralno:
Najava konačnog potpisivanja Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i Vlade Crne Gore ponovo, nažalost, biva podvrgnuta prekomjernoj politizaciji. Najbolji dokaz u prilog tome nalazimo u današnjoj izjavi direktorice Centra za građansko obrazovanje (CGO), Daliborke Uljarević. Između ostalog, gospođa Uljarević navodi da bi ugovor morao biti odraz konsenzusa Vlade i parlamentarne većine. U suprotnom, kako kaže, potpisivanje može „…duboko uzdrmati legitimitet Vlade jer Vlada nema legitimitet da takav ugovor potpiše, jer za njega nije dobila podršku u parlamentu.“ Citirani navod nije originalna misao direktorice CGO, već je očiti, reklo bi se i nedorasli, plagijat ideje čiji su najveći zagovornici bili svojevremeno poslanici DPSa o tome kako je Temeljni ugovor sa SPC neophodno ratifikovati parlamentu! Ovakva podudarnost osim što može biti višestruko indikativna, svojom suštinom nas i zabavlja — „što je babi milo, to joj se i snilo“ (neminovno će pomisliti mnogi).
Naime, bliža razrada odredbi Zakona o slobodi vjeroispovjesti putem potpisivanja ugovora između države i crkava i vjerskih zajednica spada u domen vođenja unutrašnje politike, a što je, prema čl. 100 st.1 t.1 Ustava Crne Gore, kao prva navedena, isključiva ustavna nadležnost Vlade Crne Gore. Takođe, Zakon o slobodi vjeroispovjesti u članu 10 propisuje da se pojedina pitanja od zajedničkog interesa za Crnu Goru i jednu ili više vjerskih zajednica mogu urediti ugovorom koji zaključuju Vlada Crne Gore i vjerske zajednice. Dakle, nema ni pomena od bilo kakve nadležnosti parlamenta u ovim stvarima. Ovo stoga što su u crnogoskoj pravnoj praksi, ugovori između države i vjerskih zajednica, po svojoj pravnoj prirodi podzakonski opšti akti, te u njihovom usaglašavanju, potpisivanju ili ratifikaciji parlament nema nikakve uloge. Razumije se, jedini izuzetak od ovog pravila jeste Temeljni ugovor s Rimokatoličkom crkvom, ali zato što je njen međunarodnopravni subjektivitet jedino neupitan, te i zato što taj ugovor po svojoj prirodi jeste međunarodni ugovor, koji nužno podleže ratifikaciji u parlamentu.
Ukoliko je gospođa Uljarević željela da ukaže na manipulišući i nipodaštavajući odnos ranijih DPS Vlada, koje su sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom neiskreno zaključile ugovore u formi podzakonskih akata, umjesto da to učine u formi u skupštini potvrđenih zakona, kao što jeste praksa u pojedinim evropskim zemljama (poput Italije), takav čin smo spremni da pozdravimo i da se sa tim stavom saglasimo. Nevolja je, međutim, u tome što insistiranjem da se o Temeljnom ugovoru sa SPC izjasni parlament (sic!), gđa Uljarević stavlja SPC u dvostruko nejednak položaj u odnosu na druge vjerske zajednice; sa jedne strane, ukoliko u parlamentu ne bi bilo podrške zaključivanju, SPC bi se u pogledu postupka zaključivanja ugovora našla u nedvosmisleno otežanom položaju u odnosu na druge vjerske zajednice, dok bi sa druge strane, ukoliko bi ugovor dobio podršku, to značilo viši stepen pravne zaštite ugovornih prava koja bi SPC stekla u odnosu na druge vjerske zajednice, a što, podsjetimo, SPC nikada nije ni željela. U taman je vilajet, zbilja, zapalo građansko obrazovanje gospođe Uljarević! Dakle, pravni poredak Crne Gore, a i zdrava logika navode na zaključak da Temeljni ugovor mora biti odraz konsenzusa ne parlamentarne većine (ako ona danas u Crnoj Gori upšte i postoji?) i Vlade, već jedino i isključivo SPC i Vlade, kao ugovornih strana budućeg Temeljnog ugovora.
Pošto smo iz izloženog utvrdili da direktorica CGO ne razumije najbolje vrijednosti sekularnog i građanskog društva, oličene u pravnoj jednakosti crkava i vjerskih zajednica, razmotrimo, u kratkim crtama, kako stoji stvar sa evropskim standardima. Naime, iz izjave gospođe Uljarević može se iščitati da insistiranje na što skorijem potpisivanju ugovora znači podizanje tenzija, dok politički stav koji činjenicu potpisivanja i sadržinu ugovora bagateliše smatra „…insistiranjem na evropskim integracijama Crne Gore“. Au contraire! Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, kao najznačajniji organ Savjeta Evrope, koji je i osnovan sa idejom da države istočne i jugoistočne Evrope što lakše i što svestranije usvoje standarde pred pristupanje Evropskoj uniji, po ovom pitanju ima nedvosmisleno jasan stav. Naime, prema presudi u slučaju Riječ Života protiv Hrvatske, država čini povredu Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (čl. 9 koji garantuje slobodu vjeroispovjesti), u onim slučajevima u kojim odbija da sa određenom vjerskom zajednicom zaključi ugovor kakav je, sa identičnim opsegom prava i pod istim uslovima, zaključila sa drugim vjerskim zajednicama u zemlji.
Pored toga što standardi Evropskog suda za ljudska prava dodatno govore u prilog besmislenosti zahtjeva da o ugovoru s SPC na bilo koji način odlučuje parlament, oni nedvosmisleno pokazuju i da svaki sekund odugovlačenja potpisivanja ugovora gura Crnu Goru dublje u zonu diskriminacije SPC, koja traje od 2012. kada je SPC, poslala svoj predlog Ugovora, u želji da ga zaključi „u istom opsegu prava i pod identičnim (procesnim) okolnostima“, kao i druge vjerske zajednice koje su to učinile. Skori trenutak potpisivanja, dakle, može imati samo pozitivna dejstva sa stanovišta ispunjavanja evropskih standarda. Odgovor na pitanje zašto se direktorica CGO tome protivi nije među ambicijama ovog teksta. Jedna stvar je, međutim, izvjesna – dalji pokušaji nevještog žongliranja s malicioznim netačnostima, u cilju podizanja tenzija neće ostajati bez odogovora.