Kotor: Služen pomen pokojnom ocu Momu Krivokapiću
Nakon Svete liturgije u crkvi Svetog Nikole u Starom gradu, danas na Tominu nedjelju, služen je pomen arhijerejskom protoprezviteru bokokotorskom, ocu Momu, koji je 29. aprila 2019. iznenada usnuo u Gospodu u 76. godini zemaljskog života..
U porodičnoj grobnici kod crkve Pokrova Presvete Bogorodice u Škaljarima 30. aprila sahranjeni su njegovi zemni ostaci.
Obraćajući se danas prisutnim na pomenu u crkvi Svetog Nikole, protojerej Mijajlo Backović je kazao da je otac Momo svaku izgovorenu riječ potvrdio i svojim životom i svojim djelima.
„Vidio si i povjerovao si. Blaženi su oni koji ne vidješe, a povjerovaše“, riječi su Gospodnje u današnjem Jevanđelju upućene Tominoj sumnjičavosti.
Svako vrijeme u kojem mi pravoslavni hrišćani živimo je neko vrijeme koje je zbog ovoga ili zbog onoga, dobro ili lošije.
Gospod je stvorio ovaj svijet kao čovjeka, kao krunu stvaranja da bude sličan NJemu. Stvorio je svijet savršeni, ali od Adama i prvorodnog pada pa do danas mi ljudi činimo vrijeme u ovom vremenu i ovom svijetu onakvim kakvo ono jeste.
Možda baš danas, a mislim i u svim vjekovima, živimo u vremenu ove nedjelje sumnjičavosti jedan prema drugome, prema sebi i prema Gospodu.
Svaki hram, svaki grad, svaka zemlja, narod ima ljude po kojima se sjećamo tih gradova, hramova, naroda i tog vremena u istorijskom trenutku kada su ti ljudi živjeli, ali se sjećamo mnogo dalje, dublje, šire, tih ljudi i nakon njihovog odlaska sa ove zemlje.
Dvije hiljade godina sjećamo se radosnog uzvika „Hristos voskrese“ i onog odgovora „Vaistinu voskrese“. A od tog uzvika i taj uzvik odzvanja kroz vjekove više od 2.000 godina.
Svako vrijeme nosilo je neko svoje breme, pa i ovo naše u kom se mi danas nalazimo nije ništa teže, nije ništa možda ni lakše, ni bolje, ni ljepše od onoga vremena u kojem su ti ljudi živjeli, samo je pitanje kako ćemo mi u tom vremenu živjeti i kakvi ćemo mi izaći iz tog vremena.
U ovom hramu i dalje se čuje odjek onih sveštenoslužitelja koji su u njemu služili, episkopa bokokotorskih, prije njih i poslije njih do današnjih dana.
Ovaj hram bi bio samo jedna lijepa građevina u Starom gradu u koju bi ljudi dolazili, davali prilog, plaćali ulaznicu da vide spomenik kulture i graditeljstva, da u njemu nisu bili ti ljudi.
Svaki grad, narod, kraj, hram, čine ljudi koji se u njemu mole i služe u njemu.
Kamen i armatura, ma koliko lijepo bili izgrađeni, samo su mrtva tvorevina bez molitve i bez ljudi koji u njemu služe.
Obično kažemo nevjerstvo Tomino, a ja sam baš od jednoga kojeg danas pominjemo i čiji glas ni nakon dvije godine nije prestao da odzvanja ovim hramom, ovim gradom, našima narodom, našom Crkvom i u srcima svih nas koji smo ga voljeli, ali i u srcima i glavama i onih koji ga nisu voljeli.
Taj glas odzvanja i od njega sam prvi put čuo, kada smo se vozili negdje, u nekom trenutku, kako nije pravično Tomi reći da nije vjerovao, nego je pravično i pravedno reći da je Toma posumnjao.
Da Tome, jer mu je bilo krivo da vidi tog trenutka Gospoda vaskrsloga, htio da ga vidi i da se uvjeri i da se Toma nasumnjao za sve nas.
I zato je pravilno vjerovatno reći, ja tako uvijek govorim otkako sam čuo od njega, sumnjičavi Toma, a ne nevjerni Toma.
Onaj koji je bio među nama nije vidio, fizički dotakao ruke, rane, grudi Gospodnje probodene, ali je vjerovao duboko istinski i zato znam da danas njegov glas, kašto ovdje odzvanja, odzvanja u Carstvu nebeskom, bio je naš otac Momo, kojeg se danas sjećamo.
Taj, moglo bi se reći, glas vapijućeg u pustinji u ono vrijeme kada je došao u ovaj grad, on je bio onaj koji držao, kao i njegova slava Sv. Jovan, prst uperen ka nebu i taj prst opominjao je da se pokajemo, da se približilo Carstvo nebesko.
I cijeli njegov život bio je u tom duku opominjanja i učenja i zato je njegov glas, koji nije bio prosto samo riječ izašla iz usta, jer mnogi lijepo govore, mnogi lijepo besjede, ali tu besjedu i tu riječ kad treba moraš potvrditi svojim životom i svojim djelima.
On je tu riječ, i svaku izgovorenu riječ, potvrdio i svojim životom i svojim djelima i zato je njegov glas taj koji će ostati kao glas onoga iz pustinje vapijućeg i uvijek opominjati sve nas, koji smo njegovi naslednici, duhovni i vas fizičke naslednike naslednike, njegovu porodicu i sve vas koji ste danas došli da se sjećate i prisjetite njegovoga lika ovdje na ovim dverima.
Neka Gospod, koji je sada u Carstvu nebeskom sa našim ocem Momom, da da mi kao narod što manje sumnjamo, a što više vjerujemo i da nikad ne odstupimo od onoga puta koji nam je prvo Gospod u Jevanđelju kao putevoditelj upisao i da ovo vrijeme u kom živimo, mi stvaramo boljim vremenom za našu djecu. To nas je učio naš otac Momo.
Neka Gospod upokoji njegovu dušu u Carstvu nebeskom, svima vama i njegovoj porodici da Gospod da da ostanu na tom putu, kao što stoje, čvrsti, jer nije lako biti porodica oca Moma, ni duhovna, a pogotovo ne fizička.
Uvijek će tražiti ljudi od nas da u nama vide i čuju oca Moma, što će biti naravno teško, ali ćemo se mi potruditi da bar malo u nama odzvanja glas i onaj uzvik koji radosno on sad pred Gospodom ponavlja – Hristos voskrese, Vaistinu voskrese, kazao je u besjedi protojerej Mijajlo Backović.
UDAR NAĐE ISKRU U KAMENU – Glas umjetnika povodom rušenja NJegoševe kapele na Lovćenu
Povodom godišnjeg pomena oca Moma Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo“ (1839) Kotor, izdalo je brošuru, koja će biti promovisana u crkvi Sv. Nikole 7. maja. Govoriće: protojerej-stavrofor Gojko Perović, prof. Miloš Ković i akademski slikar Velja Mihajlović.