Ko pobjeđuje Mila na izborima za predsjednika Crne Gore?

Piše Vladimir Pavićević,Direktor Društva za istraživanje politike i političke teorije

Česta je bila priča u crnogorskom društvu da je Milu Đukanoviću odavno dosta svega i da je želio i planirao da se u jednom momentu pomjeri iz politike. Neki su na osnovu vjere u ove priče osmišljavali načine upotrebe Milovog političkog nasleđa i pravili planove za raspodjelu moći nakon Milove ere. Velika avgustovska pobjeda crnogorskog građanina iz 2020. godine donijela je, međutim, promjenu i u odnosu na temu mogućeg Milovog dobrovoljnog odlaska iz crnogorske politike.

Za razliku od perioda prije 30. avgusta 2020. kada je možda i bilo zamislivo da se to desi, danas bi bilo naivno očekivati Milovo povlačenje. Upravo je suprotno – nikada u svojoj političkoj karijeri Đukanović nije bio više zainteresovan da se dobro usidri u aktuelnim političkim procesima u Crnoj Gori kao što je to slučaj danas. Svi dobro vidimo da samo zbog toga pokazuje strpljenje kada se treba osloniti na protok vremena i snishodljivost kada na raspolaganju nema bilo kakvu dostojanstvenu poziciju.

Ovakva njegova pozicija je i logična. Puno političko razvlašćivanje njemu lično donosi neizvjesnost sa kakvom se do sada nije suočavao. Slučaj Vesne Medenice i njegova rekcija na pokretanje ovoga slučaja jasno govori da ovaj aktuelni proces u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije on vidi kao poruku njemu samome. Formiranje slučaja povodom optužbi Svetozara Marovića upotpunjuje sliku stvaranja obruča oko Mila koji ne može biti prijatan.

Do ovoga momenta Milov odbrambeni bedem temelji se na dva relativno jaka elementa. Jedan element se tiče procesa u njegovoj partiji u kojoj je za godinu i po dana koliko je prošlo od poraza na izborima bilo moguće promijeniti sve i svakoga osim samog Mila. To podrazumijeva i dodatnu napomenu – Milo je spreman i da se odrekne svakoga ukoliko bi to značilo da bi on mogao da ostane nedodirljiv i miran. Zanimljivo je da uprkos tome iz DPS-a i dalje nema ozbiljnijeg glasa kritike u odnosu na Đukanovićev pristup.

Drugi stub vezan je za njegovo nadanje da će u narednih godinu dana koliko je preostalo do izbora za predsjednika države Dritan pokazati naivnost i neefikasnost, što bi našim ključnim međunarodnim saveznicima mogao da bude signal da je, uvažavajući sve mane, Đukanović ipak najpouzdaniji partner. Zato Milo danas dela tako da izgleda kao da je Dritanu otvoren relativno široki prostor za reforme, a zapravo će narednu godinu trošiti na pokušaje da glođe šansu koju je Dritan sebi stvorio.

Finale ovoga Milovog plana su izbori za predsjednika države na proljeće 2023. godine na kojima on želi da učestvuje. Oko toga sada nema ni sitne dileme. Računa da obećanja o njegovom skorom političkom penzionisanju koja je uputio na sve relevantne adrese mogu da prestanu da važe suštinskom promjenom okolnosti na kojima bi on u tih godinu dana poradio. O ovome prije svega treba da razmišlja Dritan, a uz Dritana i predstavnici svih pobjedničkih saveza sa izbora iz 2020. godine.

Građani Crne Gore su svoj stav o tome saopštili prvo na izborima 30. avgusta 2020. godine kada su poručili da je Milo ostao bez uporišta u Crnoj Gori, potom na svim lokalnim izborima zaključno sa onima koji su nedavno održani u Ulcinju i Beranama gdje je njegova partija prepolovila podršku u odnosu na izbore prije četiri godine. Građani jasno poručuju šta žele. Pitanje za dio političke elite koji je doprinio razvlašćivanju DPS-a prije godinu i po dana je da li imaju svog kandidata na predsjedničkim izborima.

Zato je već sada momenat da se razmišlja o odgovoru na to, možda i najvažnije pitanja crnogorske politike. Ko je taj kandidat za predsjednika Crne Gore za koga smo sigurni da iduće godine pobjeđuje Mila u prvom krugu predsjedničkih izbora?