POD SUNCEM NIŠTA NOVO
Piše Emilo Labudović
Dočekasmo, konačno, i našeg „Godoa“, manjinsku vladu koju podržava nova skupštinska većina a koju, opet, nije podržao većinski narod. Ali, Crna Gora je ovo, čudesna zemlja kakve nigdje nema. Doduše, preostalo je još samo da onaj blazirani Ibrahimaga, sa medom na usnama a zmujskim ijedom u srcu, otelali skupštinski sabor pa da Dritan i Joković uskoče u sedla (Aleksa je, svojom greškom i krivim sjedenjem, u tom trku ispao već na prvoj krivini i tvrdo bubnuo o zemlju. Inauguracija nove Vlade (i, da ne zaboravimo, novog predsjednika/ce Skupštine) obaviće se gdje drugo do na Cetinju. I ne znam zašto, ali odnekud mi na um banuše misli neponovljivog Vladike Rada: „združio se Turčin s Crnogorcem, hodža riče na ravnom Cetinju“! Neka mi oproste i pjesnik i oni koji će ovo (zlo)namjerno protumačiti, a naročito ovaj sveti dan, ali naveo sam ove stihove samo kao potvrdu da u svom ličnom i političkom nesojluku nijesmo iz tih vremena odmakli ni za korak.
Oni drugi, preveslani po ko zna koji put, spas i izlaz iz ovog galimatijasa opet vide – u izborima. Kao da se do sada nismo nebrojano birali i kao da, iznova i iznova, nismo dobijali gotovo isti rezultat. Rezultat koji nas je, i kao narod i kao državu, neprestano držao do grla u blatu privatizovane države sa vlašću čiji su se čelnici od svih vještina najviše isticali – lopovlukom. I kad se, rijetko, činilo da se „provedrilo povrh Gore Crne“, uvijek se pri ruci našla neka izdajnička krpa da zakrpi tamo gdje je procurelo. Od onog nesrećnika Draga, preko durašnog Darka pa do budućeg dubokog orača, Jokovića, razlika je bila jedino u stepenu izdaje. Znajući to, čisto sumnjam da bi i novo miješanje karata donijelo drugačiju partiju sve dok banak drži i karte dijeli osvjedočeni mufljuz koji je prodao sve i svakoga: kumove, prijatelje, prve saradnike, državu, njenu slobodu i nezavisnost… sve osim sebe.
Neka mi i bude zamjereno, ali reći ću: nije sve do njih i do njega. Čak ni do onog trećeg zamjenika četvrtog pomoćnika petog funkcionera Stejt departmenta, Eskobara. Ne onog koji je bio narko – bos, mada nas je i on dobrano zadužio, već ovog novijeg, koji za razliku od imenjaka, umjesto droge valja nas. Nije do njih ili, nije samo do njih. Ima tu i našeg debelog doprinosa. Ni magare Leksovo ne bi ponijelo greške i promašaje koje smo kao narod počinili u protekle tri decenije. Jer, ako je logično da su uz vlast i one koji med vrcaju (odvajkada) bili oni koji su kašiku lizali i skupljali mrvice sa njihove trpeze, izvan svake je pameti, pa ako ćemo pravo i ljudskog dostojanstva, da tu gomilu lupeža od izbora do izbora podržava ogroman broj sirotinje koja ni kraj sa krajem ne može svezati. Za očekivati je da svako može biti prevaren jednom, dva puta, ali da bude prevaren toliko puta može biti samo onaj koji so sa solila liže.
Da budemo iskreni i pravedni, nijesu lagali i varali samo „oni“. Poduži je spisak laži i prevara, zabluda i ničim opravdanog blanko povjerenja i sa „ove“ strane. Od podrške Crkve Milu na razmeđi sa Momirom, pa odnekud pronađenom Zdravku, pa Aleksinim „pobjedama a ne podjelama“, osim među braćom, pa do laži nad lažima koja je glasila: ni po koju cijenu sa Milom i DPS, Minhauzen bi pozavidio!!! Čak i danas, dok se udobno smješta u Milovo krilo, već poslovični Glavni odbor SNP, nekad najpatriotskije stranke, burnim aplauzom pozdravlja odluku da se obraz i istorija partije unovče za par resora dirigovane vlade. I sve to prolazi kod naroda sviklog da ga varaju, lažu, kradu, pljačkaju, izdaju i jašu, mamuzajući nemilice. A DŽordž Orvel je davno rekao: „Narod koji bira korumpirane, prevarante, lopove i izdajnike, nije žrtva nego saučesnik!!!
Stože i sunce, a pod njim ništa novo. Vaskrs je, najveća tajna Svemira koja je zauvijek svezala Zemlju sa Nebom i probudila nadu da ovaj tren u vječnost koji nazivamo životom nije naša poslednja riječ.Ali, onaj veliki Vaskrs kojim je pobijeđena smrt, uzaludan je bez vaskrsa u nama samima, svakodnevnog vaskrsavanja iz naših mana, nesavršenosti, mržnje, podjela, laži, obmana i zabijanja glave u pijesak, dok karavan prolazi mimo nas i mimo naših oskudnih života. A s glavom u pijesku ne može se ni čuti a kamoli protumačiti šta to Ibrahimaga ima da za koji dan zatelali po Cetinju.
Hristos voskrese – vaistinu voskrese! A mi?
Emilo Labudović
Ne mogu se oteti utisku da previše očekujete od naroda. Država je ipak veoma kompleksna stvar. Razne elite i razne službe rukuju državom. Nijedna država u svijetu ne zavisi isključivo od izborne volje građana. Postoji nešto što se često pominje ali slabo razumije. Pstoji duboka država. To je grupa osoba spojenih duhovnim jedinstvom koja rukovodi dugoročnim planovima. To je neka vrsta nevidljivog bratstva čiji su članovi osobe na strateški važnim političkim i sudskim pozicijama. Ti ljudi su povezani istom religijom i prosvijetljenom kulturom. Oni organizuju rad države ukoliko država zapadne u krizu logike i moralnosti. Na žalost u Crnoj Gori ne postoji takva vrsta prosvijetljuene duboke države već je na sceni narkodilerska i kriminalna duboka država. Crna Gora je antipod, donosno parodija normalne države. Crna Gora nije država uopšte već je horda stočarska pljačkaška u kojoj ne važe zakoni i vladaju stoačarski klanovi koji se sukobljavaju među sobom oko švercerskih kanala a sve tražeći strane sponzore koji bi ih održaavali na vlasti. Dakle, vratimo se na normalnu državu gdje bi samo srce države bila grupa patriota koji bi u svojim rukama držali one najznačajnije funkcije i nebi dozvoljavali stočarskoj hrodi i čobanima da preuzme vlast. Oni što misle da državom vladaju prosti građani putem izbora takođe vjeruju da cvijetni vrt može da se sam održi bez truda vrtlara, što je nonsens, jer svi znamo da bi se takav vrt brzo pretvorio u korov i draču. Dakle nama su potrebni vrtlari.
Da dodam, država sa jednodomnom skupštinom ne može nikada biti funkcionalna jer je dovoljna prosta većina da u potpunosti preuzme sve poluge moći i da predsjednik većinske partije postane tada diktator. Crna Gora baš kao i sve države koje su nastale raspadom Jugoslavije ne može nikada biti stabilna i funkcionalna država. Prosto ne postoje veoma važne institucije koje bi obazbjedile balans snaga i omogućile slobodu donošenja odluka. Svi oni koji godinama pričaju o sistemu nepravde a nije im jasno da je državno uređenje nedovršeno i pogrešno osmišljeno dakle ne razumiju samu suštinu problema. Dosta više sa praznim pričama i krenite u stvaranje sitemskih rešenja koje bi podrazuijevalo formiranje gornjeg doma odnosno Senata ali i drugih vrlo značajnih rešenja kao što je ograničavanje predsjedničkog mandata i onemogućavanje preskakanja sa mjesta Premijera na mjesto Predsjednika i nazad, što je bila praksa narko diktatora i psihijatrijskih slučajeva koji su se dugo kod nas i u našem okruženju bavili politikom. Manjinska Vlada će biti čisti gubitak vremena pa bi bilo dobro do četvrtka razbiti tu prevaru i ozbiljno se pozabaviti stvaranjem novog Ustava i Institucija normalne Države.