O KARAKTERU JE RIJEČ

PIŠE: Emilo Labudović

U mom zavičaju danas, a 20. je april, opet pada snijeg. Krupne, teške i vlažne pahulje slažu se na tek ozelenjela polja, vješaju se o propupjele grane i priginju ih zemlji, a magla umotava vrhove u povjesma tamnosive vune. I, mada u nevrijeme, sve je i prirodno i toliko puta već viđeno. I sve će se, za koji dan, vratiti normalnim i na prirodnom kalendaru zasnovanim ciklusima, jer priroda uvijek istjera svoje. Otuda i ona narodna da „ne pada snijeg da pomori svijet već da svaka zvjerka ostavi svoj trag“!
I nad Crnom Gorom evo neko vrijeme padaju snjegovi. Oni bijeli, od Boga dati, i oni crni, ljudskih ruku i odluka djelo. Sjenke rata, inflacija, siromaštvo, duboke brazde među isfrustriranom braćom, nestabilnost svake vrste… Vlast bez Vlade, Vlada bez vlasti, većina u manjini i obratno, narodna volja bez naroda i narod čiju su volju, po ko zna koji put, zgazili kao korov iza plota, mali lopovi u zatvoru, veliki na vlasti, vrh Vrhovnog suda u podrumu, spisak onih koji čekaju poziv Specijalnog duži od gladne godine… zemlja čuda i sama u čudu. Ali, preživjeće Crna Gora i ove crne snjegove jer nije joj prvi put. A, uostalom, ni ti snjegovi ne padaju da pomore svijet već da bi „svijet“, a naročito polusvijet, ostavili svoje tragove. U vremenu i prostoru.
Ljudi ima raznih, kao i zvjerova, ali za razliku od njih, ljudi mogu biti veće i krvoločnije zvjeri i od zvjeri. Zvjeri uzimaju koliko im treba da prežive, ljudi uzimaju, kradu i otimaju toliko da ni sami ne znaju koliko imaju. Zvjerima je dovoljan jedan brlog, ljudima nijesu dovoljni ni desetine stanova (naročito kad su poklonjeni), vila, auta, miliona. Zvjeri jedu da bi živjele, ljudi žive da bi jeli. Zvjeri imaju karakter koju zovemo nagon ili ćud, postojan i predvidiv, tvrd kao kremen, ljudski karakter je, najčešće, pihtija koja se oblikuje od prilike do prilike a uvijek na način da donese korist.
Samo kod ljudi, a takvih je u Crnoj Gori nebrojeno mnogo, naročito u politici, data riječ ne znači mnogo, skoro pa ništa, obećanja traju koliko i mačkin mladoženja, a društvo se mijenja brže nego skup žena na pijaci. Samo kod političara, a u Crnoj Gori ih ima tušta i tma, moguće je dubok obraz mijenjati za plitku brazdu, mukom i godinama stican ugled prodati za privremenu fotelju. A zbog tih i takvih, a u Crnoj Gori ih je u poslednje vrijeme kao komaraca poslije kiše, pa zuje li, zuje (a, bogme, i ubadaju), politiku smatraju kurvom (oprostite što psujem). I samo je u politici, u ovoj crnogorskoj pogotovo, više nego ubjedljiva ona maksima: „kurva o poštenju, vojska o skraćenju“ (opet, oprostite). I nigdje se kao u politici, a u Crnoj Gori pogotovo, ne ljubi i ne liže onaj dio tijela podno leđa, liže popljuvano a obraz penčatira slonovskom kožom.
Ponekad, a to „ponekad“ je u poslednje vrijeme sve češće, sve oko nas liči na poznati poluvic da je onaj koji u svemu ovome oko nas ostane normalan – dibidus lud. A o stidu da ne govorim. Jer, zemlja čiji su glavari, lideri i vođe bili Njegoš, Marko Miljanov, Marko Daković i brojni drugi, dostojni i imena i zvanja, spala je na to da su joj čelnici ljudi plitkog karaktera a dubokih džepova. I, tako, ovdašnje „zvjerke“, najviše hijenama nalik, išpartaše Crnu Goru svojim crnim, prljavim tragovima, tragovima laži, prevare, nepoštenja, lopovluka, tanke riječi a debela obraza. A kad savjest zakaže, lako je zakazati Skupštinu. Pogotovo na Cetinju gdje odavno više ne važi ništa od onoga što ga je nekad činilo prestonicom. Čestitog crnogorskog morala ponajmanje.
Ali, srećom, makar kao pelcer i izdanak koji treba kalemiti na već satrulu voćku crnogorske politike, ima i primjera kad je riječ – riječ, kad je stav – stav, kad je čist obraz imovina bez cijene. Dr Strahinja Bulajić dade riječ – i održa je. Dr Strahinja Bulajić reče – i ne poreče. Dr Strahinja Bulajić iz crnogorske političke kloake, iz gliba i smrada izađe neokaljan i smradom neokađen. I pokaza da se i u politici, koja je vještina mogućeg, postoji crta preko koje se ne može. Makar ne čistih ruku. Da politika i ne mora biti kurva, da fotelja nije cilj svemu i da je čestiti ljudski trag u vremenu i među ljudima jedina imovina koju treba sticati za života.
Doktore Bulajiću, u ime još šake onih koji ne poklekoše – hvala, i svaka čast! Kuća ti ga daje, stranka ti ga daje, karakter ti ga daje, imao si od koga i da naučiš i da naslijediš! Kapa dolje pred činom kojim si sačuvao makar mrvu digniteta one veličanstvene pobjede od 30. avgusta, pobjede koju „pobjednici“, zarad malo masla, razbucaše kao krme masnu vreću i na tacni predadoše odlazećem i silazećem ološu, organizovanom i neorganizovanom.
„ZEMALJSKO JE ZA MALENA CARSTVO, NEBESKO JE UVEK I DOVEKA“!!!