Vlade kontinuiteta: Poslije slabe Zdravkove “ekspertske“ vlade, Crna Gora na pragu dobijanja manjinske uz podršku DPS-a!

Nakon veličanstvene pobjede demokratskih snaga i slobodnih građana 30. avgusta 2020. godine, ostvarene u nemogućim uslovima i po pravilima igre zaostalog i autokratskog DPS režima, najmanje što se očekivalo jeste konačan ulazak u istorijski proces demontaže DPS sistema pljačke, korupcije i nepotizma. Građani su imali razumijevanja da se razorena ekonomija i privreda ne mogu preko noći obnoviti nakon višedecenijske vlasti DPS skakavaca, ali su očekivali pravdu, tj. pozivanje na odgovornost onih koji su najodgovorniji za “sprženu zemlju“ koju su ostavili iza sebe.

O toj “sprženoj zemlji“ govorio je u svom ekspozeu i Zdravko Krivokapić, kada je biran za predsjednika vlade, “prve demokratske u istoriji“, kako se govorilo. Ali, se i obratio Milu Đukanoviću sa “uvaženi predsjedniče“, što je bio zlokoban znak i nastavak onog utišavanja slobodne omladine iz izborne noći, kada je na njihov pobjednički usklik “Milo lopove“, koji je obilježio višedecenijsku borbu za slobodom i demokratijom, žustro odgovorio da se takve partole ne pjevaju. Crna Gora je dobila ono za šta nije glasala i za šta se nije borila: slabu Vladu pod “ekspertskom krinkom“, ljude koji ili nisu znali ili nisu imali želje i volje da uđu u istorijski posao jedne generacije, u čišćenje ruševina koje je DPS ostavio za sobom, u građenje otvorenog i demokratskog društva, te konačan ulazak države u red civilizovanih društava.

Čuvanje brojnih kadrova palog režima postala je svakodnevnica, a mnogi od njih su i napredovali. Na spoljnopolitičkom planu Krivokapićeva ekipa je ne samo nastavila utabanim stazama Mila Đukanovbića, nego u brojnim aspektima bila i revnosnija u slijeđenju pogubnih politika, a na štetu i države i građana. Sukob sa zvaničnom Srbijom i Rusijom, otvoreni svakodnevni rat sa najjačim konstituentom parlamentarne većine, nisu obećavali ništa dobro. Na kraju, ta se vlada raspala pred očima svih u višemjesečnom međusobnom optuživanju Zdravkovih “apostola“ za šverc i kriminal, a sve na granici i fizičkih obračuna.

Umjesto da se teška politička kriza riješi na pošten i ljudski način, dogovorom unutar demokratskih snaga, resetovanjem njihovih odnosa, te konačno uđe u veliki posao sređivanja države i konsolidacije političko-bezbjedonosnih prilika, Crna Gora je na pragu ulaska u novu nestabilnost. Anarhija i bezvlašće, haos u bezbjedonosnom sektoru, razorene institucije, zahtijevali su ozbiljan društveni dogovor svih kojima je interes Crne Gore, njena obnova i prosperitet na srcu. Međutim, za taj posao nije bilo volje i želje kod dijela parlamentarne većine, već se na mala vrata, bez izbora, najavljuje povratak u vlast, u pozicije moći i odlučivanja onih snaga i ljudi, koji su najodgovorniji za stanje u kojem se Crna Gora nalazi.

Kontinuitet između Đukanovićevih i Markovićeve vlade sa palom Krivokapićevom, te ovom najavljenom i aktuelnom Abazovićevom je više nego jasan. Između Srđe Darmanovića, Đorđa Radulovića i Ranka Krivokapića nema razlike. Svi oni su posvećeni zadovoljavanju tuđih interesa, a na štetu države i njenih građana. Ako uz put sakupe koju mrvicu sa bogate trpeze onih kojima služe tim bolje po njih. O višedecenijskim rukovodstvima manjinskih stranaka, te njihovom predanom služenju i podupiranju DPS režima ne vrijedi trošiti riječi. I tu je jasan kontinuitet: nema pokajanja, nema izvinjenja građanima za sve što im je učinjeno, ni kod njih ni kod Đukanovićevog DPS-a. Svi oni danas zorno ponavljaju kako su decenijaman  bili “na pravoj strani istorije“, kako je Crna Gora napredovala, kako ogromna većina zabrinutih građana i javnosti nema razloga za strah.

Najavljeno izglasavanje manjinske vlade uz podršku DPS-a je mnogo više od prekrajanja izborne volje. To je ne samo povratak na politike DPS-a u svim oblastima i pravcima, nego nametanje svima u Crnoj Gori nečeg monstruoznijeg: teze kako je Đukanović vodio državni brod ne u potonuće, nego u sigurnu luku. A ta luka nije bila baza šverca cigareta, oružja i droge, ta politika nije bila usmjerena na uništavanje svih šansi Crne Gore za prosperitet i napredak, a u cilju ličnog enormnog bogaćenja njega lično i njegovih slugu, nego na dobrobit svih nas. E, pa, u tu laž niko dobronamjeran ne može da povjeruje. Đukanović je ružna prošlost Crne Gore, a svi oni koji žele da mu se dok tone pridruže, neka im je srećno. Većinska Crna Gora će morati i želi da ide drugim putem.