RAD CENZURE

Piše: SIBIN

Budući da je nekad u totalitarnom sistemu vrlo opipljivo na mase djelovalo „ministarstvo istine“, što danas u toliko dugo, kao obećano svanuće, iščekujućem 21. vijeku – toj političkoj paroli! – ne bi osmislili – medij istine?

Može, slažemo se, zazvučati mračno distopijski, međutim, ka takvoj budućnosti bez sjutrašnjice mi smo se, bez sumnje, i zaputili.

U medijima prvo strada istina sve zarad žestoke (nerijetko nasilne) polarizacije javnog mnjenja, od koga i živi ono što se na dnevnom nivou proizvodi bivajući samo sebi jedina svrha.

U svijetu u kojem svakodnevna informacija nastoji postati istorijskom, ko se još pita šta se zbiva sa onima na – putevima očajnika, ko još brine oko stanja u prethodno suviše dugo mrcvarenom i ostavljenom Avganistanu, čak je i covid19 normalnost koju preskačemo na listi užasa koji nas globalno kao postmodernistčko društvo potrošnje troše?

Ovo društvo dijeli samo i jedino politika, jer, iskreno, nisam čuo da se debatuje povodom neke kulturne epohe, njene dobre ili loše strane, naprimjer: zašto je Renesansa preporod, izlazak iz religioznim autoritetom uokvirene tame, na nesigurno tle danas isuviše isforsirane individualnosti koju na nivou krivice izjeda i slama tobože za sve jednako otvoreni kapitalizam?

Ne, ovdje najdublje podjele (rezove) prave najpovršnije stvari!

Ko od njih živi? Pa mediji koji, izuzev informativnog i političkog programa drugog i nemaju, time nas kao publiku tretirajući s prezirom i stavom zbog kojeg treba, poput Handkea, i ne čitajući na tu temu velikog Ginter Andersa, reći: „Televizija? Ne dolazi više u obzir!“