ŠMIRA

Piše: Emilo Labudović

„Šmira“ je, prije svega, termin iz pozorišnih krugova i označava „površno izigravanje određene emocije i stanja, bez dubinskog pokrića, efektno pretrčavanje preko suštine lika i igre“. Preciznije, to je ona vrsta glume kad glumac želi da se dopadne publici a da ga to ne košta ni emocionalno ni zanatski što, istovremeno, podrazumijeva da se on u tom trenutku samom sebi izuzetno dopada. Pri tome, on publiku doživljava kao gladnu kokošku koja će pokljucati sve što se pred nju baci. Zbog tog precjenjivanja sebe i podcjenjivanja publike, „šmira“ se smtea uvredom i za umjetnost glume i za umjetnost gledanja.

Političku scenu, iz mnogo, što objektivnih što subjektivnih razloga, često porede sa pozorišnom jer je najveći dio onoga što se na njoj dešava veoma slično pozorištu, a samo od aktera zavisi da li je riječ o igrokazu, vodvilju tipa urnebesne tragedije, ili o ozbiljnom komadu. U svakom slučaju, sve što se na njoj prikazuje namijenjeno je publici, s namjerom da se ona, sa većim ili manjim uspjehom, zavede i opčini do mjere da iznova i iznova plaća ulaznice. Rekoh, od aktera najviše zavisi koliko će prikazano biti ozbiljna „studija slučaja“, to jest aktuelnog političko – ekonomskog trenutka, a koliko je sve obična lakrdija smišljena za puko zamajavanje publike i podilaženje njenim najnižim ukusima i porivima. Cijenjeno iz tog ugla, aktuelna politička scena Crne Gore je „diplomski rad“ u demonstriranju „šmire“!

Predsjednik države, po vokaciji „predsjednik svih građana“, nadmeno i samodopadljivo se i dalje ufurava u rolu „evropskog čovjeka širokijeh shvatanja“, a zapravo se i dalje grčevito drži za kormilo vlasti koje mu sve više izmiče iz ruku. NJegova armada, glumeći sve vrijeme „podršku bez uslova manjinskoj vladi“, već pri kraju prvog čina je, ipak, obeznanjenom i obeznađenom Dritanu došapnula da „ni kod babe nema džabe“! Dritan se i dalje šepuri scenom u liku „viteza Koje“ čija je misija spasavanje Crne Gore od nje same i od volje njenih građana, jer, takvi kakvi su, po Dritanu, ni prstima ne bi napipali Evropu. „Naš Aleksa“ i njegovi, koji su sve dok se brodolom nije dotakao njihove obale, akademskim mirom pratili urušavanje izborne pobjede i Dritanu, protiv kojeg danas, praćeni sve tanjim kolonama, kojevitezaju crnogorskim džadama, davali bezuslovnu podršku, sad bi da spasu ono čemu su smrt potpisali još prvog dana vladavine. Joković, iz čvrstog Milovog zagrljaja, demonstrira poslovičnu „doslednost“ post – Momirovog SNP, zaklinjući se da ni za živu glavu neće u Vladu koja od Mila zavisi a, zapravo, trgovačkim instiktom, mjerka sa koliko ministarskih resora da opravda izdaju, pardon udaju. „Manjinci“ zakleti u proevropsku i pronatovsku Crnu Goru, namiguju kao svrake na jugovini i tamo i ovamo, čak se i onom Vuksanoviću, koji nije mogao ni kamenom da dobaci do Skupštine, ovih dana smješka brk kao mačku dok miriše slaninu.

Odlazeći ministri odazeće Vlade, podmetnuti kao eksperti, još uvijek u ekspertsko – ministarskim kostimima, razvili se u slobodne strelce. Neki već formiraju stranke, neki se priklanjaju postojećim a jedino onaj Radulović izgibe od jurišanja na Rusiju i Srbiju. Sve u ime sasavanja navodne evrpske budućnosti Crne Gore, prvoj je udario sankcije i protjerao diplomatu a građanima one druge, one koju na koljenima moli da skine embargo sa izvoza pšenice, ulja i šećera, zabranjuje ono što im je u svim evropskim državama dozvoljeno – da glasaju na predstojećim izborima. Time se trećerazredni diplomata u ulozi petorazrednog ministra pokazao većim Kurtijem i od samog Kurtija.

Ipak, najgroteksnije uloge u ovom političko – pozorišnom zamešateljstvu prihvatila se nesrećna URA kojoj ni akademski nastrojen CIVIS ne može pomoći da uvjerljivo donese lik spasioca obezvlađene Crne Gore. Poput Harlekina djeluje ozbiljnost kojom Konatar, Božena i ostali iz družine pokušavaju da dokažu kako star samo što nije i kako „vitez Koja“, podržan onim šestim zamjenikom trinestog pomoćnika devete vode kisele tamo nekoga u Stejt departmentu, ima rešenje u malom prstu. A sasvim u dnu mizanscena, Demokratski front, razdesećen Brankovim i Brakinim izletima u demokratiju, pokušava da prstom zapuši rupu na brani kroz koju na sve strane kulja voda. NJihovi pozivi na sabornost nesabranih i novo jedinstvo razjedinjenih djeluje poput onog čuvenog pokliča kralja Ibija „narode, o, narode“, u maestralnoj izvedbi nenadmašnog Zorana Radmilovića.

I dok ova pozorišno – politička papazjanija traje, scenaristkinja i režiserka (da se izrazim rodno senzitivno, kako me skupštinski ženski klub ne bi opet razapinjao na krst srama), gospođe Medoks i DŽudi, uz jutarnju kafu i popodnevni čaj u pet, povlače konce i razmještaju glumce tamo i ovamo po pozornici. Za to vrijeme etrom na sve strane grmi od patriotskih, domoljubivih i domobranskih, proevropskih i proukrajinkih arola. A publika, satjerana u zagušljivu i svakojakim vonjem ispunjenu salu, gleda i očima ne može da vjeruje. I pita se: zajebavaju li to oni nas ili ozbiljno misle da mi ne znamo za jadac?

Šmira je, da ponovim, „uvreda i za umjetnost glume i za umjetnost gledanja“. Pogotovo kad „šmiranje“ postane obrazac ponašanja kako na sceni tako i u životu, a ono je, da se ne zavaravamo, bez ostatka zahvatilo skoro sve segmente crnogorskog društva. Ali, ako su „šmiranti“ na sceni već ogugali na vrijeđanja svake vrste, pitanje elementarnog dostojanstva, časti i obraza glasi: dokle će publika da sve to trpi. Da aplaudira i plaća sve skuplje ulaznice? Je li opet došlo vrijeme, jer je dogorjelo do nokata, da se na ovu sprdnju spusti zavjesa i da se odigra nova predstava. Pa, kome opanci a kome obojci, jer gore od ovoga teško da može.