I UČINI NAS ZAPRAĆENIM

Piše: SIBIN

Na društvenim mrežama, Veliki Drugi je arbitar i, da ubitačni cinizam bude čudovišni, nametnuo je konkurentima zadatak da ispune cilj super-ega. Niko u vrhovnoj, hladnoj, otuđenoj i sterilnoj estetici ne ispunjava uslove, i odnekud se čuje opsceni smijeh koji nas sve ponižava, iako za modernog čovjeka ništa nije traumatičnije od oduzetog mu priznanja.

Pripadamo vremenu u kojem narcisi izumiru. Jer, istovremeno se na sve strane proizvodimo i nastojimo držati po strani, poput Dišanovog ready-made-a koji se naruguje publici, baš onoj koju Gombrovič vidi kako se po muzejima, koncertnim salama i u pozorištu izvještačuje u porculanskoj pozi koju zauzima kvazielita.

Kao proizvod se, dakle, omasoviti, baciti na tržište, učiniti od sebe izlog, ali pokušavati biti i estetski komentator, jednog plasmana koji je posve neutralan, vapijući za odobrenjem, nebitno kojim se kriterijumom vodi inače, bez sumnje, nebirljiv konzument.

U tome, priznaćemo, ima nečeg očajničkog, čitav koncept društvenih mreža posve je lažan, međutim, kao takav on je jedino moguć.

Neprekidna cirkulacija citata (od Lao Cea do Bukovskog) i slika, na kojima, sve nastoji biti prirodno, ljudsko, posvudašnje, s tim izuzetkom da smo na izloženo preosjetljivi, budući da svaka objava ujedno otkriva cjelokupnu psihologiju profila. Tako se održava minimanlna uljudnost, od koje zavisi inače naša društvenost, toliko isforsirana da ne čudi da smo potpuno zamoreni od nje.

Suprotno od ovoga, narcis bi morao biti toliko uposlen na sebi da bi mu društvo uvijek ostajalo sporedno, i utoliko prije neupućen u aktuelno, on dolazi kao iz neke druge dimenzije, sasvim ravnodušan spram Drugog koji u njegovom univerzmu samodovoljnosti sekundarno postoji. Pa ipak, društvena mreža je digitalna prostitucija, davanja sebe svakome, otkrivanje da nemamo vlastitu želju i da očekujemo da nam je drugi nametnu, nasilno ukodiraju u nas.

Welcome to the Desert of Digital!