Šarić: Globalno razaranje nikad nije bilo bliže, mnogo je događaja doprinijelo današnjoj situaciji

Pitanje kojim je Goran Šarić naslovio novo predavanje u okviru tribinskog programa KCNS, povod je za niz drugih, takođe važnih pitanja koja tema otvara.

Ovu tribinu posvetio je genetičaru Marijanu Joštu, genetičaru, od koga je, kako navodi, mnogo naučio o nauci sudnjeg dana. Kada je riječ o ovoj interesantnoj sintagmi, bitno je istaći da se časopis „Atomic Scientists“ još od 1947. bavi analitikom vezanom za sudnji dan, kojom je 2015. procijenjeno da bi kazaljke na satu trebalo pozicionirati na 3 minuta do ponoći, što je najbliže konačnom odbrojavanju još od 1983, a naročito 1953. kada je kazaljke od konačnog poklapanja dijelilo dva minuta – tada su u razmaku od 9 mjeseci SSSR i SAD testirale dvije hidrogenske bombe.

Globalno razaranje nikada nije bilo bliže – još prije početka rata u Ukrajini proračunato je da nas od njega dijeli samo 100 sekundi. Kosmolog Martin Ris je 21. vijek nazvao našim poslednjim i istakao da su šanse čovečanstva da ga preživi svedene na svega 50 procenata.

Odmah nakon uvodnog dijela, Šarić se osvrnuo na pisanja pojedinih medija i svjedočenja da bi Srbija, u slučaju da Putin izgubi rat, „kao i uvijek“ prešla na stranu pobednika, demantujući ovu tvrdnju primjerima iz prošlosti. On je istakao da je stav Rusije prema Balkanu devedesetih godina prošlog vijeka bio ujednačen, i da ni mi sada ne možemo zauzimati stranu. „Osuđujemo agresiju“, naveo je Šarić, ali i upozorio da je jasno da je trenutni sukob mnogo kompleksniji nego što se čini, istakavši u tome ulogu Zapada.

Hronologijom datuma važnih za razvoj onoga što danas nazivamo nuklearnom bombom, Šarić je demonstrirao postepeno nastajanje najopasnijeg oružja. On je izborom Hirošime za metu utvrdio da ljude sa ovakvim naoružanjem u rukama pokreće nešto demonsko. Naime, između Kjota, Jokohame i Hirošime, odlučeno je da se napad izvede na poslednji grad „zbog koncentrične arhitekture, da bi razaranja bila veća“. Ukazivanjem na to koje države danas posjeduju nuklearno naoružanje, Šarić je napomenuo da „samo nuklearna bomba znači suverenost jedne zemlje“ i da bi neki ljudi, poput Sadama i Gadafija i stotina hiljada njihovih sunarodnika, vjerovatno bili živi da su je Irak i Libija imali u posjedu.

Mnogo je događaja čije su se posljedice postepeno nizale, dovodeći svijet u situaciju u kakvoj se danas nalazimo. Još 2015. Putin je pozvao sve Ruse koji žive na Zapadu da se vrate u domovinu i tada se moglo naslutiti na šta se sprema Rusija. On je, kako Šarić napominje, stalno upozoravao zapadne elite na mogući scenario, čijem je aktiviranju još više doprinela instalacija američke Dark Eagle rakete u Njemačkoj. Šarić je objasnio i efekat „nuklearne zime“, čija bi razornost mogla parirati kataklizmi koja bi je izazvala, ali i argumentovao pretpostavku da možda ipak neće doći do katastrofe u kojoj je nemoguće dobiti pobjednika. Na samom kraju, on je postavio još jedno pitanje – da li je svijet uopšte, ovakav kakav je danas, ipak zaslužio da opstane?