GLAVNI JE REKAO – DA!

Piše: Emilo Labudović

Samo oni koji ne pamte duže od tri dana i oni koji su onomad kročili na političko poprište Crne Gore mogli su biti u dilemi kakvu će odluku donijeti Glavni odbor SNP. Oni drugi znali su to još onog trenutka kada je Joković stavio potpis na onaj Memorandum koji je samo bio ulaznica u društvo „miljenika“ i pozorišne trupe koja prikazuje crnogorsku verziju komada „Hamlet selu u Mrduša Donja“. Jer, ova odluka je samo još jedna u nizu onih koje su, kako to vole da kažu čelnici ove nekad duboko patriotske partije, donijeli „partijski organi“.
Takozvane odluke „partijskih organa“ recidiv su (post)komunističke taktike koja je, u suštini, farsa demokratskog odlučivanja, pri čemu glomazni i brojčano prebukirani partijski organi služe samo kao paravan za protežiranje onoga što je odlučeno u najužem rukovodstvu. Tu taktiku koju je, inače, inaugurisao prvi „redefinisani i demokratizovani“ lider nekadašnjeg SNP – Predrag Bulatović, objeručke su prihvatili i usavršili svi njegovo naslednici. Glavni odbor, po Statutu najviši organ rukovođenja Partijom između dva kongresa, nikada (i podvlačim – NIKADA) nije odlučio suprotno stavu partijskog vrha. Ako je i bilo kojeg glasa neslaganja, bili su to samo glasovi „žednih u pustinji“ partijskog političkog mešetarenja. Znajući sve to, još prije skoro mjesec dana mogla se, sigurnošću većom nego tipovanje na Real ili Mančester, predvidjeti ta odluka. Blago iznenađenima, rekao bi Matija Bećković.

U ništa manjoj zabludi su i oni koji odluku GO SNP doživljavaju kao izdaju i napuštanje tvrde patriotske i moralne linije, linije razdvajanja sa političkim blatom u koje je srljala ondašnja Crna Gora iz čega je i rođena ondašnja SNP. U zabludi su jer je ta linija napuštena još prije dvadeset i kusur godina. Da podsjetim one koji lako pamte a još lakše zaboravljaju: u vrijeme NATO agresije, kada je gotovo sva rodoljubiva Crna Gora ustala da brani čast i slobodu, a tadašnji i današnji lider DPS, Milo Đukanović, već duboko zagazio u izdaju i kolaboraciju, bio na izlaznim vratima (i zemlje i politike), lider SNP je potpisao nekakvu Rezoluciju o građanskom miru, miru koji iznutra, liše Mila i šačice njegovih najbližih saradnika, ničim nije bio ugrožen. Marifetlukom na kojem bi mu pozavidjeli i najveći manipulatori (tadašnjeg lidera, Momira Bulatovića, je obmanuo da taj potpis od njega mole svi poslanici, a poslanike da ih za to, klečeći, moli Momir lično) uspio je da, zajedno sa još jednim velikim majstorom političke magle i prašine, Svetozarom Marovićem, spasi Mila i njegovu izdajničku kamarilu. Na krilima podrške najjače opozicione grupacije, Đukanović je tada, krilima NATO aviona, odletio direktno u sjedište ove monstruozne mašinerije i definitivno zabo glogov kolac u tijelo zajedničke države.

Ništa manje „skretanje s kursa“ napravljeno je poslije saveznih i predsjedničkih izbora 2000. godine i „paljenja Rajhstaga“, odnosno Savezne skupštine. Iako je Slobodan Milošević izgubio (???) izbore, SNP i SPS su imale apsolutnu većinu u Saveznoj skupštini. Većinu koja je, lagano i legalno, mogla da kontroliše vladu DOS i spriječi sve one njene sramne i kolonizovanim državama svojstvene odluke, poput one o izručenju predsjednika države i njenih najboljih vojskovođa Haškom tribunalu. Bolno je ali neizbježno podsjećanje na jednog divnog čovjeka kakav je bio pokojni dr Miodrag Kovač kojem je prosto podvaljeno da prisustvuje sjednici Savezne vlade kako bi, navodno, prenio stav neslaganja SNP sa odlukom o izručenju a zapravo je samo svojim prisustvom obezbijedio kvorum za njeno donošenje. Čestiti Miško je ljagu sa sebe sprao – smrću. Političkim „gajtanom“ i ucjenom potpomognutom prijetnjom Hagom, potpredsjednička trojka tada je eliminisala i jedinog neprikosnovenog lidera ne samo SNP nego i cijele Crne Gore, Momira Bulatovića.

Nije zgorega podsjetiti i na dešavanja oko referenduma čiji su dirigovani ishod unaprijed znali svi oni koji su imali makar i zrnce političke soli u glavi. Uprkos svim upozorenjima, Peđa i SNP su glavački ušli u predreferendumsku kampanju iz koje su, sa svima nama, izašli u samostalnoj Crnoj Gori. Pitanje troškova kampanje, izdašno potpomognute saveznim novcem, nikada nije dovedeno do kraja ili, kao što bi to narod rekao, „pojeo vuk magarca“! A o tome ko je na kraju ispao magarac neću ni riječi.

Dakle, najnovija odluka Glavnog odbora (???) samo je nova etapa starog strmoglava koji je nekada moćnu opozicionu snagu sveo na „veselu družinu“ koja se igra politike, patriotizma i „nepokolebljivog istrajavanja na partijskom programu“!? I zato nije riječ o nekakvoj (ne)očekivanoj izdaji već o kontinuitetu političkog ponašanja u kojem se SNP uvijek nađe „pri ruci“ kad god zaškripi u realizaciji prevođenja Crne Gore žedne preko vode, odnosno preko same sebe. I zato ova (ne)očekivana odluka GO nije „spasavanje redova Rajana“ odnosno Dritana, i nije posledica prevelike želje za vlašću, (mada će biti odgovarajuće „naplaćena“), koliko je novi krug kola u koje se SNP davno uhvatila. Nije to nikakvo političko vaskrsavanje rahmetli Mila već samo održavanje stanja odnosa u kojem se ništa bitno ne smije promijeniti a što je, ruku na srce, najavljeno još prvog dana (Pirove) pobjede onim potpisom pobjedničkog trijumvirata, „naših“ Zdravka i Alekse i „njihovog“ Dritana, za koje se brzo ispostavilo da su sva trojica „njihovi“! Joković i družina samo su se, uz gromopucatelne parole o interesima Crne Gore, SPC, o „otvorenom Balkanu“, itd, u zatvorenoj koverti pridodali spisku crnogorskih „europejaca“ i definitivno pokopali nadanja u kakve – takve promjene. Glavni odbor je samo udario pečat na strategiju da se u Crnoj Gori igra po taktovima gospođa Džudi i Karen, što zači da će i poslije Mila uvijek biti Milo, pa i kad se zove Dritan.

Na kraju, dužan sam iskreno i duboko izvinjenje najvećem broju članova SNP, čestitim ljudima, iskrenim patriotama i najvećim žrtama crnogorske političke tranzicije. Znam ih, dijelili smo nekad one ideale čijim smo tragovima, predvođeni jednim od najčestitijih političara koje je Crna Gora ikada imala, Momirom Bulatovićem, krčili puteve iskrene i poštene demokratije. I znam, opet je, u njihovo ime a mimo njihove volje, odlučeno onako kako je „gazda“ naložio. Oprostite, drugovi, „nije raja za Miloša (pardon: Vadimira, Dragoslava, Vaska, Danijele i…) kriva.