Kultura koja je paralelno bombardovala Srbiju i Crnu Goru i snimala „Spasavanje redova Rajana“

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Iako u ove dane godine obično čitam „Veliki post“ oca Aleksandra Šmemana, ove godine sam se opredijelio za njegove „Osnove ruske kulture“.

Tragični rascjepi u (sve)ruskom biću koji danas, na žalost, ni prvi, a možda ni posljednji put pokazuje svoje krvave strane, opšta rusofobija koja savršeno tačno oslikava lažnost premise da „nije problem narod ni kultura već rukovodstvo“ – sve to me vraća jednom pročitanoj knjizi oca Aleksandra da joj se opet vratim.
Jer kultura koja je paralelno bombardovala Srbiju i Crnu Goru i snimala „Spasavanje redova Rajana“ teško i da može shvati sveobuhvatnost sa kojom se ona ruska hrve sa problemom zla, stradanja i grijeha već hiljadu godina. Mi danas zabroavimo da i Puškin i Dostojevski i Gogolj i Bulgakov stoje duboko u jednom toku kome pripadaju stari hroničari pustinja, starci i njihovo iskustvo neposrednog dodira sa zlom i borbe sa grijehom u sebi i u svijetu.

Iznad gotovih rješenja, iznad jeftinih osjećanja, ruska kultura se bori za očišćenje sebe i drugoga. I kada je najviše došlo do dodira sa prelesnim Zapadom, ona je imala snage da puškinovski ječi molitvu Svetog Jefrema Sirina: „Oci pustiniki…“
Želite da se dotaknete ubogog, od svijeta prezrenog a veličanstvenog čovjeka? Ono što smo pozvani da činimo u Velikom postu.
Danas onda nemate boljeg ničeg od Dostojevskog ili Ljeskoga.