Reagovanje člana žirija za dodjelu nagrade Miroslavljevo jevanđelje: Napadi na Mićovića nijesu ništa drugo do napadi na Njegoša
Piše: Radoje Golović
Član žirija za dodjelu nagrade Mirosljavljevo jevanđelje, Radoje Golović, demantovao je tekstove koji su u posljednjih nekoliko dana obljavljivani u medijima, a kojima se ocjenjuje i komentariše rad žirija.
Njegovo saopštenje prenosimo u cjelosti:
LUČONOŠA I “TVARCA TAMOM OBUZETA“
Borba protiv zla i ropstva u ime vječne istine i zlatne slobode je osnovni zadatak čovjeka i istinski smisao njegovog života. Da od te „borbe neprestane“ neće odustati Njegoševa, istinska, duhovna, krštena, prosvijećena i nakon litija i smrti Montenegra, vaskrsla i preobražena Crna Gora, dok je svijeta i vijeka, uvjerio nas je svojom najnovijom knjigom „Luče u tami Crne Gore“ jedan od naših najistaknutijih duhovnih stvaralaca, mislilac, književnik, publicista i esejista Milutin Mićović, prvi zaslužni dobitnik prestižne književne nagrade „Miroslavljevo jevanđelje“ u postkomunističkoj i postnacional-socijalističkoj Crnoj Gori.
Pomenuto izvanredno djelo predstavlja svojevrsni katehizis njegošofilstva i fundamentalni doprinos stvaralačkoj recepciji Njegoša iz perspektive sadašnjosti i inspirativno i hvale vrijedno promišljanje savremene crnogorske duhovne i kulturno-političke stvarnosti iz njegoševske perspektive.Odmah po izlazku iz štampe Mićovićeve Luče su imale izvanrednu rezonanciju u stručnoj i intelektualnoj javnosti Crne Gore i regiona što je umnogome i olakšalo posao žiriju.
Ali nažalost u svim vremenima i svim društvima, pa i u našem, postojali su i uvijek će postojati ljudi, istina malobrojni, bez afiniteta za duhovnost, štaviše sa resantimanom prema njoj, koji se bore protiv istine i pristaju na dobrovoljno ropstvo ideologiji, novcu ili glupom, iracionalnom principu svoje samovolje, gordosti i inata koji gospodari njihovom dušom, umom i srcem.Ti mrzitelji duha i duhovne nakaze ne priznaju i ne prihvataju, ni umom ni srcem, ni sviješću ni savješću nikakve duhovne i moralne autoritete.
Ni Boga ni ljubav, ni vjeru ni svetinje, ni kulturu ni tradiciju. Francuski autor Etjen de la Boesi, Gogolj , Dostojevski i dr. veliki mislioci će o njima napisati čitave knjige.Heraklit će taj soj ljudi ili bolje reći neljudi s prezirom nazvati „ohlos“ ili nerazboritom svetinom, Parmenid „dvoglavo krdo“, Platon pećinskim ljudima, Dostojevski „zlim dusima“ ili „mrakobescima“ a naš najmudriji vladika „tvarca tamom obuzeta“ i „pučinom“ tj. „stokom jednom grdnom“
Proteklih nekoliko dana smo se uvjerili, čitajući tzv. kritike Mićovićevog djela da se tu ne radi ni o kakvoj stručnoj, intelektualnoj javnosti ili dijelu javnog mnenja već upravo o gore opisanom, duhovnom getu, čandali, o iracionalnoj mržnji i ksenofobiji grupice ideološki kontaminiranih i frustriranih, primitivnih i neobrazovanih ljudi, čiji se intelektualni kapaciteti i moć stvaralačkog mišljenja nađu na ozbiljnom iskušenju pri pokušaju rešavanja ukrštenih riječi u ideološki i tiražno ubjedljivo poraženoj „Pobjedi“ i drugim sličnim komunističko-nacističko-globalističkim medijima koje još jedino oni čitaju i uređuju.
Rupe u vlastitom obrazovanju donekle zakrpljenene internet guglanjima i korišćenjem vikipedije čini ih kompetentnim da daju stručno mišljene samo o tome „kako se kalio čelik“ u nikšićkoj željezari ili kako se prodaju suve šljive na tuškoj pijaci.
Ta duhovno infantilna, laička i neznavena, bez znanja i referenci, polupismena ili čak potpuno nepismena “pučina“, ali zato, vrlo merkantilna i dobro (pod)plaćena družina Pere Kvržice, galerija „tročetvrtinskih glava,“ zapjenušanih „patrijota“ i kumrovačkih kursadžija, mraksistička elita, politički i ideološki brlog prethodnog režima, u nemogućnosti da zbog takvog intelektualnog pedigrea da bilo kakvo smisleno i teorijski relevantno tumačenje, kritičku analizu ili stručni komentar Mićovićevog djela (kojeg zbog atrofije moći metafizičkog mišljenja nebi mogli shvatiti čak i da je napisano u obliku crtanog stripa) za koje je potrebno poprilično znanje vlastite kulturne istorije, idejnog i duhovnog nasleđa Crne Gore, u prvom redu Njegoša, sama je sebe diskvalifikovala kao apsolutno nekompetentnu za bilo kakav dijalog koji bi bio utemeljen na znanju i struci.
Rukovodeći se šizofrenom i autističkom logikom da ukoliko se istorijske činjenice i logički argumenti autora i mišljenje žirija ne podudaraju sa njihovim utoliko gore po činjenice i njih same, đavolji advokati su skliznuli u sferu patološkog, autističkog diskursa za koji je kompetentan psihijatar i logoterapeut.
Ekskomunicirani iz sfere zdravog razuma, uma i duha ti očajnici su gusto naselili svoja priridna staništa, područja tamnog vilajeta, donjeg, mračnog, lažnog i močvarnog, virtuelnog svijeta portala i anonimnih profila, pokušavajući se konsolidovati i naći satisfakciju lansiranjem lažne teze o navodnom nacizmu autora koristeći dobro provjerene metode ideološkog čitanja teksta, lažnog podmetanja ksenifobičnih konstrukcija, semantičkog i hermeneutičkog falsifikovanja iskaza i zaključaka, interpolacija i ekstrapolacija kao i vankontekstualnog tumačenja autorovih misli i riječi korišćene i usavršavane u višedecenijskoj praksi na brojnim i nevinim žrtvama ideološkog terora.
Međutim stvari stoje sasvim drugačije od onog što Mićovićevi napadači tvrde. Vojnici globalističkog carstva, ni na jednom mjestu ne pominju i ne pozivaju se na Njegoša a Mićović je skoro čitavu knjigu posvetio njemu.. Razlog tog mističkog ćutanja je više nego očigledan. Njegoš se nikako ne uklapa u globalističku i nacističku viziju i sliku Crne Gore. Potrebno je zatvoriti poglavlje o njemu, arhivirati ga i prepustiti prošlosti i zaboravu. Treba ućutkati svakog ko o njemu govori.
Napadi na Mićovića nijesu ništa drugo do napadi na Njegoša, napadi na crnogorsku duhovnu kulturu koja mora biti uništena do temelja da bi na tim ruševinama niklo dukljansko trnje, svakojake utvare i zombiji, sve samo ne Njegoševo cvijeće. Njihova usta su puna multikulturalizma jer su se odrekli vlastite kulture, puna multikonfesionalizma a sopstvenu su vjeru prađedovsku prodali za DPS-ovsku i globalističku večeru, puna patriotizma a nemaju domovine, puna nacionalizma a utonuli su u nacističko blato do koljena jer ne znaju za duhovni pojam nacije i u službi su anacionalnog globalizma.
Zaslijepljeni patološkom mržnjom prema svemu istinski duhovnom i vječnom u crnogorskoj kulturi ovi dobro plaćeni lešinari i duhovni teroristi Crne Gore ne samo da su blateći i omalovažavajuči ličnost umnog, čestitog i vjerujućeg čovjeka, autora „Luče u tami Crne Gore“ udarili na duhovne temelje pravoslavne i na izborima potvrđene većinske Crne Gore nego su udarili i na civilizacijske temelje hrišćanske Evrope promovišući nacističku teoriju nacije (blut und boden) svojim zaštitnim znakom i tako stekli reputaciju kulturnog i civilizacijski otpada Evrope tj. antievropljana, antihrišćana, anticrnogoraca, antisrba, antipravoslavaca i neljudi. Stoga se digla fašistička haranga na Mićovića i zbog toga treba njega i njegovo djelo satanizovati.Ti bludni sinovi Njegoševi posle uništenja njegovog groba žele da naprave još jedan genocid, da opet sahrane Boga, Njegoša i Crnu Goru..8 decenija su se bića tame, koje je i njih porodilo, sadistički iživljavala nad njenom lešinom ali se Njegoševo proročanstvo obistinilo i „na groblju je izniklo cvijeće za novo Njegoševo pokoljenje”.
Crna Gora je prošla kroz smrt i može čuti glas Božji. Kao što smrti ne biva bez Vaskrsenja tako i istinske, vaskrsle, nebeske Crne Gore ne može biti bez smrti ubogog, duhovno palog, kulturno izopačenog i moralno osakaćenog Montenegra. Duhovno preporođenu Crnu Goru i prave, Njegoševe crnogorce koji su od iskona bili dio srpskog roda niko više i nikada neće odvojiti od jedinorodne srpske braće i pretvoriti u muzejske eksponate Njegošev duh je življi nego ikad.Proces ozdravljenja naroda, njegov povratak pravim duhovnim vrijednostima i njegoševskoj tradiciji iniciran trudom i ljubavlju blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija je nezaustavljiv proces i jedinstvo crnogorskog i srbijanskog naroda nikada više neće biti dovedeno u pitanje.Nedavne veličanstvene litije „cijela naroda“ najbolji su dokaz za to.
Njegoš je „naše sve“ kao što je to isto bio i Puškin za Rusiju po riječima Dostojevskog.. On je temelj našeg duhovnog, kulturno-istorijskog i nacionalnog identiteta i civilizacijski izbor Crne Gore.
”Tvarca tamom obuzeta“, nenavikla na svjetlost luče, istine i pravde, ljubavi, vjere i ljepote, lišena znanja, morala i vaspitanja, da bi dokazala svoju lojalnost dukljanskom plemenu i njegovom poglavici „otrov adske svoje duše izbljuvala je na dragi kamen“ crnogorske duhovnosti po drugi put za nepunih pola godine.Ali njihovi smrtonosni toksini nemogu da naude besmrtnim Mićovićevim lučama. I on poput svetog Georgija pobjednika zabija svoje lučonosno koplje u jezik nacističko-globalističke nemani.
Ne da bi je uništio već da bi ućutkao njen lažni jezik. Milutin pobjednik ubija aždaju.
Mir Božji ! Hristos se rodi! A i Milutin se imao rašta i roditi.