Jelušić: Povlačenje Mila Đukanovića je trebalo da se dogodi – juče

Što se tiče predsjednika države Mila Đukanovića, njegovo najavljeno povlačenje je trebalo da se dogodi – juče. Sasvim je očekivano i prirodno da se Đukanović povuče, ne zbog godina ili vremena provedenog u politici, ne zbog spoljne politike, već upravo zbog onoga što je njegov režim propustio da uradi na unutrašnjem planu. Da je bilo drugačije, Crna Gora nakon promjene vlasti na izborima ne bi doživljavala ovakva društvena posrnuća i podijeljenost, kazala je u intervjuu za „Dan“ Božena Jelušić, poslanik GP URA.

Kako ističe, činjenica je da postojeće stanje zahtijeva što hitniji rasplet i fokusiranje na ključne interese države i građana. Navodi i da je glasanje sa DPS-om postalo neoprostivi grijeh, iako ga mirne duše čine i oni koji se zariču da to nikada neće učiniti.

•Da li je prema vašem mišljenju Crna Gora bliža novoj vladi, ostanku aktuelne, ili prijevremenim izborima?

U postojećim okolnostima je skoro nemoguće predvidjeti razvoj događaja. Sva tri rješenja su već mjesecima „na stolu“, ali potencijalni ishodi očito ne zadovoljavaju većinu političkih subjekata. U međuvremenu rastu tenzije i nepovjerenje, što se dugoročno može odraziti na ukupne društvene i ekonomske prilike u zemlji, ali i na proces EU integracije.

•Opozicija je najavila da će opet predati inicijativu za nepovjerenje vladi. Mislite li da će ovog puta uspjeti u tome? Navodili su i da su neke partije bile spremne da glasaju zajedno sa njima, a premijer Zdravko Krivokapić da je spremana politička korupcija. Na osnovu čega su, prema vašem mišljenju, bili ubijeđeni u ovo?

Prvenstveni razlog ovakvih ubjeđenja, na obije strane je činjenica da je ova Vlada konstutuisana tijesnom većnom od 41 poslanika, i to od strane koalicija koje su izraziti ideološki neistomišljenici. Vjerovatno i zbog toga Vlada nije imala niti sat mira nakon izglasavanja, već se smjesta najavilo njeno rušenje. Neprekidna sumnja i nepovjerenje, pojedini ne uvijek kvalitetni ishodi rada Vlade, ali i vrlo često nemeritorno zaposijedanje pozicija „po dubini“, stvorili su po vlast nezdravu atmosferu. Ona pogoduje ovakvim nedovoljno utemeljenim najavama, kako opozicije tako i samog Premijera. Činjenica je da postojeće stanje zahtijeva što hitniji rasplet i fokusiranje na ključne interese države i građana.

Da bismo svemu dali makar minimalni kontekst, treba podsjetiti da je na izborima 2012. objektivno postojala mogućnost da Crna Gora mirnom evolucijom i snaženjem građanskih snaga izraste u kredibilnu državnu zajednicu. Šest godina nakon Referenduma o obnovi nezavisnosti i čuvene „zlatne kiše“ investicija (koju su mahom zahvatili „burazeri“ i tajkuni), trebalo je da režim odustane od daljeg preuzimanja svih resursa i okrene se izgradnji institucija.  Da Pozitivna Crna Gora nije većinski izdala svoje glasače, danas bismo vjerovatno bili u EU (ne kažem da bi to bila ultimativna sreća za našu zajednicu, ali je mnogo gore to što je naša Država zadržala decenijama okamenjenu vlast, koja ju je skoro samljela). Ta politička korupcija je na dugi rok kontaminirala ukupan politički ambijent, a izbori 2016. su pokazali kolikim je ustupcima DPS morao da „plaća“ očuvanje vlasti. Nakon izbora 2020. Crna Gora još uvijek nema neophodni nivo političke odgovornosti i povjerenja, već više važi pravilo da je „partija partiji vuk“, a cijeni se isključivo glasačka homogenizacija, čak i ako je na štetu zajedničkog interesa. URA gleda naprijed i nema namjeru da zbog dosadašnjih primjera političke korupcije i neutemeljenih optužbi uđe u političku paranoju koja blokira donošenje pravovremenih i važnih odluka za Crnu Goru i njene građane.

•Više puta je iz GP URA isticano da “sa ovakvim DPS-om nema saradnje“. Sa kakvim DPS-om biste eventualno sarađivali, je li preduslov da Milo Đukanović ode sa čela stranke?

Već sam pomenula da je politički ostrakizam koji se često demonstrira u parlamentu dugoročno opasan i neodrživ za zajednicu poput Crne Gore, sa tek nešto više od šesto hiljada stanovnika. Tako je „glasanje sa DPS-om“ postalo neoprostivi grijeh, iako ga mirne duše čine i oni koji se zariču da to nikada neće učiniti. Uostalom, dovoljno je podsjetiti na posljednje zasijedanje Parlamenta. U URA-i smo to viđeli kao svojevrsno priznanje da smo u pravu kada insistiramo na tome da je važno za šta, a ne sa kim se glasa.

DPS još uvijek prolazi kroz fazu ozbiljnog društvenog odbacivanja, prije svega zahvaljujući greškama bivšeg režima na planu unutrašnje politke. (To se ne bi moglo reći za spoljnu politiku, osobito u turbulentnim vremenima globalnih promjena i kriza.) Zaista je bilo krajnje neodgovorno i dugoročno štetno da u jednom trenutku Crna Gora ima toliko međunarodne podrške i investicija (u godinama nakon referenduma), a da se o to okoristi tek neznatan broj povlašćenih pojedinaca. Zato danas imamo rastuću nejednakost i sve veći broj siromašnih i đece u riziku od gladi, iako je Crna Gora imala dovoljno resursa za dostojanstven život svih svojih građana. Bivši režim je nalazio zgodne načine da „kupi“ državu sistemom poslova u javnom sektoru, pozicijama „po dubinama“ i raznim privilegijama u okviru sve tri grane vlasti. Kao neko ko je prvi put u parlamentu, rekla bih da su tu „u slozi živjeli“ i pozicija i opozicija, a sada neki očito smatraju da samo treba zamijeniti uloge. Zato kad URA kaže da neće sa „ovakvim DPS-om“, to istovremeno znači da neće ni sa onima koji liče „na ovakav DPS“.

Što se tiče predsjednika Đukanovića, njegovo najavljeno povlačenje je trebalo da se dogodi – juče. Sasvim je očekivano i prirodno da se Đukanović povuče, ne zbog godina ili vremena provedenog u politici, ne zbog spoljne politike, već upravo zbog onoga što je njegov režim propustio da uradi na unutrašnjem planu. Da je bilo drugačije, Crna Gora nakon promjene vlasti na izborima ne bi doživljavala ovakva društvena posrnuća i podijeljenost. Rekla bih takođe da na oba politička pola postoje subjekti koji bi trebalo da rasterete zajednicu svojih nasljeđa i dopuste joj kakvu-takvu katarzu.