OTPISANI ĐUKANOVIĆ TRČI POSLEDNJI KRUG

piše: Vladimir Vukićević, politički analitičar i kolumnista “Borbe“

Kada Đukanović pomene ‘’Januar’’, pa uz to doda i pad Vlade i gubitak parlamentarne većine i pljačku izborne volje, koju su građani u nenormalnim uslovima izborili olovkom 30. avgusta prošle godine, u nekom drugom vremenu i okolnostima osjetio bih nemir, zabrinutost, provjerio na nekoliko mjesta da li ima zrna istine u tome, ali ovoga puta ne.

Otpisani Đukanović, trajno ekstremizovan i satjeran u ćošak, već više od godinu dana baulja od ‘’Pandora papira’’ i poreskih rajeva do polaska u šume, od cetinjske Gradske kafane do Welder paba, išamaran u Nikšiću, izubijan u Novom, ismijan u Mojkovcu, baulja crni Milo, narod bi rekao ‘’ne zna đe udara’’.

I uz sve nezadovoljstvo radom tzv. ekspertske vlade, nekim njenim ministrima, premijerom ili vicepremijerom, tromošću reformskog procesa, uz sve moguće i nemoguće kritike, srećan sam što se Đukanović zasluženo nalazi na margini svih magistralnih političkih pravaca, ključnih procesa i tokova.

U kakvom je ljudskom i političkom rasulu Milo Đukanović govori i njegova izjava da je ‘’podrška javnosti Krivokapićevoj vladi na istorijskom minimumu- 35 odsto’’

Njegov kriminalni strankoid je u još goroj poziciji, a podrška joj se strmoglavljuje iz sata u sat. Kada ovakva Vlada, bez podrške ogromne većine demokratskih snaga i uz veliko nezadovoljstvo građana njenim radom i učinkom, ima veću podršku nego DPS strašilo, sve je jasno svim pticama na svim granama.

Sa DPS-om i Đukanovićem neće više niko elementarno politički pošten i odgovoran da čeka autobus, a ne da pravi bilo kakve političke aranžmane. Ako bi to i pomislio da realizuje, bilo bi jasno da bi to bio poslednji slučaj kleptomanije u dugoj istoriji političkog nemorala i beščašća.

O njegovom ponovnom napadu na Crkvu, na mitropolita Joanikija, ne bih trošio puno riječi. Propali kafanski pučista je 4/5 septembra pokušao da zapali Crnu Goru, ne bi li nekako u sveopštem haosu pokušao da spasi svoje opljačkano blago i južni dio leđa. Pucnji u vazduh i u prazno je jedino što mu je ostalo i danas. Kada Crna Gora otvori Muzej lopovluka, jednoumlja i autokratije, na najljepšem mjestu biće izložena slika Mila Đukanovića od jutra 5. septembra, kako u onoj otkopčanoj košulji, ispijen, izgubljen i poražen poručuje da se onoga dana desila- Pirova pobjeda.

I na kraju, jedno malo hvala Milu Đukanoviću, po prvi put sa moje strane. Govoreći o spekulacijama o njegovom (trećem) povlačenju sa javne scene bio je jasan: „Do dana današnjega niko, manje ili više važan, ili najvažniji sa međunarodne političke scene nije sa mnom ni pokušao da razgovara, ni približio se toj temi. Dakle, to je tema koja je definitivno osmišljena u domaćim, pseudopolitičkim krugovima. Dakle, onim krugovima koji su uglavnom zaokupljeni posljednjih deceniju-dvije kako srušiti Demokratsku partiju socijalista i Mila Đukanovića.“

Začepio je usta plaćenim analitičarima, komentatorima, NVO ikebani i političkoj poslugi koja je već nedjeljama pokušala da nas baci u hipnozu, kako je njegovo ‘’povlačenje’’ spas Crne Gore, rješenje svih problema građana i ove države, kako je to put u vječnu sreću, i ono što je najgore- šansa za povratak DPS-a na vlast, sa ili bez izbora.

Najavio je Đukanović nastavak ‘’reformi DPS-a’’, razvijaće vlasnik DPS-a svoja partijska zdrava jezgra, masna tkiva, dresirati i koordinirati, od Pljevalja do Ulcinja, i neka samo nastavi, ima moju punu podršku.

Sledeće godine biće i ‘’neposrednih izbora za predsjednika DPS-a’’, kazao je Đukanović. Želim mu ubjedljivu pobjedu, bez glasa protiv, ne sumnjam da će tako i biti.

I to su jedini izbori u Crnoj Gori na kojima će Đukanović sigurno pobijediti. Pa makar bio i u Spuškom zatvoru ili svom penthausu u Dubaiju. Jer, u njegovom strankoidu nema, i nikada nije bilo, i nikada neće ni biti ništa ‘’zdravo’’, ‘’mlado’’, ‘’svježe’’ ili ‘’reformsko’’.