ZLOČIN PROTIV UMJETNOSTI

Piše: SIBIN

Godar Žan poodavno snima dokumentarne filmove o lavovima po Africi, tako da bi Marković Goran umjesto o Karadžiću, mogao more montirati o – ekološkoj eutanaziji, o zamiranju zelenila, o ariji auspuha.

To bi u prvim redovima bila, ako se tako da reći, angažovana kinematografija, fajt sedme umjetnosti sa aktuelnim baukom kasnog kapitalizma bez ideje o budućnosti.

Ako sam dobro ispratio – bijah tih dana na selu – Lekić Branislav tzv. drugosrbijance nazvao „intelektualnim kurvama“, i još kojekakvim nemoralnim ljudoidima, jer izdaju sve što je od nacionalnog bitija, šlihtajući se valja tako Zapadu, koji nikad odavde nije izvozio ništa kreativno, nego nam uvijek nametao osjećaj da smo mi „nesvjesno Evrope“, ono tamno, impulsivno, Id.
Da sam, dakle, – al’ nisam – režiser sa šalom od sedam metara, snimao bih zavičajne jele & borove, „stabljike noći“ (P. Celan), heraklitovsku rijeku koja prolazi u nepovrat s nama, ne bih pišljivog boba davao na ideju da se ekranizuje život i djelo Naser Orića, što je zločin protiv umjetnosti.

Međutim, kako životarimo u žutarama i populističkim politikama, unosno je praviti „umjetnost“ za sve, jer veli Bojs da je svaki čovjek umjetnik, pa logikom te estetike, proizvodi ono po ukusu i kriteriju palanke, nešto zapaljivo, na nivou čaršijskog ogovaranja, a sve pod izgovorom da se tako borimo protiv potisnutih duhova prošlosti o kojima se mora govoriti.

Javno i kako se to čini u svijetu, valjda, iako isti svijet s pravom zabolje za nas, koji smo njihovo neosviješćeno, dakle, trauma i stid.

Makarone, Balkan nije srce Evrope nego njegovo debelo crijevo, i ne se*i da nije tako prema vašem…