O. Darko Đogo: Srpski integralizam je trajni trud i žrtva da doživljavamo kao svoje Vojisavljeviće, Nemanjiće, Kotromaniće, Karađorđeviće, Petroviće i Obrenoviće!
“Srpski integralizam predstavlja jasno i samorazumljivo stanovište da srpski narod u svojoj istoriji, sadašnjosti i budućnosti, u svim svojim zavičajima, sa svim svojim dijalekatskim i mentalitetskim mikro-identitetima, u svim oblicima svoga državnog i političkog organizovanja predstavlja jednu cjelinu koja samim tim ulazi u nacionalni, jezički, kulturni i lični identitet svih nas”, kazao je u intervjuu za portal “Bunt” protojerej stavrofor o. Darko Đogo, čiji su tekstovi i intervjui veoma čitani u Crnoj Gori.
Intervju sa njim objavljujemo u dva dijela.
U srpskoj javnosti je u minulih godinu, dvije, sve prisutniji izraz “srpski integralizam”. Kako biste objasnili, definisali srpsku integralističku ideju i misao u današnjim okolnostima? Takođe, koji su njeni korijeni, šta je njena sadašnjost, a šta budućnost?
Srpski integralizam predstavlja jasno i samorazumljivo stanovište da srpski narod u svojoj istoriji, sadašnjosti i budućnosti, u svim svojim zavičajima, sa svim svojim dijalekatskim i mentalitetskim mikro-identitetima, u svim oblicima svoga državnog i političkog organizovanja predstavlja jednu cjelinu koja samim tim ulazi u nacionalni, jezički, kulturni i lični identitet svih nas. Sam izraz „integralizam“ koristi se u savremenoj politikologiji od relativno skorijeg vremena, ali korijeni takvog promišljanja o srpskom narodu stari su koliko i sam narod.
Ono što se možda previđa jeste činjenica da integralizam ne podrazumijeva samo stanovište da su Srbi sada jedna nedjeljiva Cjelina već nas integralistička pozicija uvodi u sve slojeve naše istorije, književnosti, jezika. Baš juče u jednoj raspravi čujem da „mi nemamo Nomokanon Svetog Save na srpskom jeziku.“ Kako nemamo? Jezikoslovci su tehnički, opisno, nazvali taj istorijski sloj našeg jezika „srpskoslovenskim“, „srpskom redakcijom starocrkvenoslovenskog jezika“ ali to je u suštini srpski, naš jezik, ma iz koga vijeka. Ali nama je lakše zanositi se, recimo, paganskim autohtonizmom po Vuku nego učenjem našeg jezika iz vremena Svetog Savē. Dakle: integralizam nije svođenje svega u jednu vizuelnu ravan, spljoštavanje dubine našeg istorijskog trajanja i raznolikosti u jednu „praktičnu“ ravan već upravo suprotno: trajni trud i žrtva da čitamo i razumijemo i doživljavamo kao svoje i Vojisavljeviće i Nemanjiće i Kotromaniće i Karađorđevića, Petroviće ili Obrenoviće: da imamo ne samo jednu linearnu predstavu u našoj kulturni (obično onu koju je postvukovska kulturna ideologija trasirala kroz periodizaciju i tematizaciju: Nemanjići – narodna književnost za vrijeme turkokratije – savremeni identitet). Ponekad pitam i moje najbolje studente da li smo imali teologiju u XVII i XVIII vijeku, pa se mnogi iznanade činjenicom da jesmo, ali da su imena Kirila Živkovića ili Dionisija Novakovića nama danas malo poznata. Takođe, integralizam podrazumijeva življenje tragedije: upravo zato što živimo tragediju podjela, dinastičkih sukoba, raslojavanja i prevjeravanja braće, mi ne možemo zaboraviti značaj integralističke pozicije. Bez svijesti o tragediji – nema integralizma. Sukobi naših dinastija, kojih je bilo, sukobi unutar dinastija – sve to je neophodno osvjestiti, bez glorifikacije i apoteoze i bez negacije i alijenacije. Kralj Stefan Tvrtko i Stefan Dušan – već su slika i naših sukoba i naših tragedija, ali naših, srpskih. Kralj Nikola i kralj Aleksandar. Integralizam nije poništiti ih i odreći ih se – makar neke njihove odluke bile sudbonosno loše – kao ni beskrajno ih veličati, veličakjući i našu sklonost da počinimo iste greške. Integralizam je zato stvar širenja i produbljenja vidika o sebi samome.
Moguće je, naravno, da i danas ima raznih koncepcija integralizma, ali za mene je onaj zavjetni jedini istinski i mjerodavan jer jedino on daje perspektivu smisla svakoj srpskoj istorijskoj državi, pa i današnjim državolikim okvirima u kojima živimo. Naše Otačastvo je pojam koji nije svodiv samo na Srbiju, iako je Srbija ključna (i u tom smislu svakako matična, okupljalačka, koncetrisana) država srpskog naroda danas. Ali samo kosovski Zavjet odgovara na pitanje „čemu Srbija a ne radije ništa?“ Dakle, srpski integralizam je stanovište da je na pitanje o smislu svoga postojanja srpski narod uvijek pozvan da odgovori zajedno, kao cjelina koja ima svoje koordinatne tačke u Jevanđelju, u svetosavskoj filosofiji života iz kojih onda izvire jedan konkretan etos, način na koji živimo ono što nas određuj, što čini naš lik, naš identitet.
Kazali ste u jednom intervjuu “Ko nas je dijelio, nije dangubio”. Koliko su razlike među Srbima u Šumadiji, Crnoj Gori, Hercegovini, Vojvodini, Bosni i drugim područjima na kojima Srbi žive, stvar bogatstva, snage, mentalitetske raznovrsnosti, a gdje je granica nakon koje ove razlike odnosno insistiranje na njima, predstavljaju opasnost da se pretvore u duboke podjele među Srbima?
Istorijsko i duhovno iskustvo su ovdje jednoznačno jasni: svaka gordost i želja za preuznošenjem, svaka narcisoidna samozaljubljenost u sliku sebe na kraju se plaća tragično. Od ličnog do zavičajnog plana. Mi i na ličnom planu uglavnom vidimo sebe boljim nego što jesmo, preuveličavajući naše dobre osobine i minimalizujući ili potpuno ignorišući naše mane. Tako je i sa našim zavičajnim osobenostima: mi beskrajno mnogo držimo do onoga što smatramo svojom osobenošću, istovremeno konstruišući naše „moralne“ koordinatne sisteme oko „vrlina“ koje nas zavičajno „krase“ i pridajući sebi te vrline. Tako smo ponosni na naše hercegovačko i crnogorsko junaštvo, zanemarujući vrlo često junaštvo drugih Srba i to baš u istim tim ratovima od XV do XX vijeka. „Vojvođanski“ narativ o super-kulturi sličnog je kova, a i on je spomenik samozaboravu o ratničkoj veličanstvenosti ljudi koji su formirali Vojvodstvo Srbiju. Mogli bismo tako u nedogled. Ima toga mnogo i kod nas u Srpskoj – hvala Bogu pa još nije okoštalo jer su žive uspomene koliko smo bili i ostali jedno sa Srbima u Srbiji i Crnoj Gori, a sjećamo se zavjetno i Krajine naše. Zato je za nas vrlo važno da svjesno pounutrašnjimo sve naše mikro-identitete. To nije tako teško, ali smo mi lijeni. Naša književnost je integralistička jer njoj pripadaju dijahronijski (kroz vrijeme) i Sv. Sava i Meša Selimović, pripada Stevan Sremac kao pripovjedač u kome žive banatska ravnica i šopsko „beše si moje“. Naše stradanje je integralističko jer ne razlikuje Surdulicu, Veliku, Pivu, Stari Brod i Jasenovac (lokal-rasistička predubjeđenja o „nečistim Srbima“ u južnoj Srbiji predstavljaju blasfemiju pred surduličkim mučenicima koji nisu ništa ni više ni manje sveti od pivskih ili jasenovačkih – tako da bih upozorio sve zagovornike teorije o „čistim“ i „nečistim“ Srbima da imaju na umu da svaki put kada govore o tome pljuju po kalendaru svoje Crkve).
Potrebno je, međutim, ukazati i na opasnost da se, zbog užasavajućeg iskustva pravljenja idenitetā od naših zavičajnih posebnosti, mi okrenemo želji da napravimo neko sravnjivanje svih naših tradicija, dijalekata, književnih tokova, redukcija svega samo na jedan „poželjni“ identitet. Takva redukcija bi bila konačni cilj dezintegracije srpskog naroda – svođenje svega na „srbijansko“, „bosansko“ ili „crnogorsko“ i jeste osnova identitetskog inžinjeringa po AVNOJ-u. Ali mi nemamo pravo na identitetsku unifikaciju kao zapravo kapitulaciju, nemamo pravo da sebe svedemo na jedan narod i književnost u kojoj ne bi podjednako bilo mjesta za Kočića, Njegoša, Selimovića ili Boru Stankovića.
Rekli ste jednom prilikom da “niste optimista u uvjerenju da bilo kakva elita, pa i „intelektualna“ može da bude savjest naroda”. Šta je i ko je sve, po Vašem mišljenju, savjest srpskog naroda?
Kao što je savjest jednog čovjeka nešto što postoji u njemu samome (ili ne postoji), mislim da je na to pitanje nemoguće odgovoriti nekim smještanjem „savjesti“ u neki sloj, grupu, skupinu. To nije sasvim moguće učiniti ni za ranije vijekove (i tada smo imali raznih protuva u „eliti“ i elitne čestitosti u puku, ali je smisao države tj društva bio eksplicitno uložen u uspostavljanje jedne strukture koja će istovremeno biti smislotvoreća i praktična, a obje upućene ka kosovskoj vertikali naše istorije – zato su naša književnost i naša nauka stvarale višak vrijednosti a naš intelektualac bio je ne samo čovjek koji promišlja i projektuje savršeni svijet svojih ideja već smo u jednom čovjeku imali pisca, ljekara, istraživača, političara, rezervnog oficira.
Danas savjest možemo da nađemo u pojedinim ljudima nesporne veličanstvenosti duha: izvan svake sumnje takav je, recimo, Miloš Ković, takvi su patrijarh Porfirije i Mitropolit Joanikije, od ljudi koji mi prvi padaju na pamet. Takvi su bili Mitropolit Amfilohije i Vladika Atanasije, takav je bio Milan Radulović, takav Žarko Vidović, koga tek sada otkrivamo. Takvi su mnogi ljudi koje ne znamo u javnosti – takva je Miloševa Vanja Ković, recimo. Ali mi ne treba da očekujemo da će sada „društvo“ da se osvrće za njihovom savjesnošću – u tome je problem. Od progona do blaćenja, medijsko-smboličkih namještaljki i demonskih eksploatacija dobrih i „mekih“ strana, svaka simbolična figura naše savjesti biće podvrgnuta defamaciji i pražnjenju, kako i ne bismo imali savjest. Zato je obnova zavjetne svijesti tj savjesti najvažniji i svakidašnji mali zadatak svakoga od nas. I inače je nemoguće da neko bude naša savjest – osim u metaforičkom smislu jedne moralne žiže, jednog epicentra našeg etosa. Živimo u vremenu u kome politika vlada na osnovu ljudskih slabosti pa je iluzorno očekivati rehabilitaciju moralnih fokalnih tačaka – upravo suprotno, možemo očekivati njihovo relativizovanje ili bar pokušaj da se njima vlada za svoj račun. Otuda, mi i ne treba da očekujemo da negdje nađemo savjest osim u vrlinskim ljudima, našoj mogućnosti da budemo sa njima i poput njih. Ako ispod radara uspijemo da takve ljude vidimo kao ljude koji zajedno, sabrani daju ton, recimo, „Crkvi“ (tj njenom vidljivom etosu i njenim sveštenicima) ili „akademskoj zajednici“ – onda će klir ili akademska zajednica ako ne u apsolutnoj cjelini, a onda bar u dominantnom tonalitetu ponovo postati istinska savjest našeg naroda.
Izvor: BUNT