Medojević: Đukanović i Crna Gora više ne mogu zajedno; Vrijeme je za rastanak

Đukanović nepogrešivo prti sopstveni put propasti. U delirijumu opijenosti nekontrolisanom moći, okružen poltronima i korumpiranim dvorjanima pomislio je da može da mijenja duhovni identitet Crnogoraca. Vjerovatno, podstaknut činjenicom da je novcem, privilegijama, zaposlenjima, povoljnim kreditima i drugim metodama i tehnikama uspjevao 30 godina da kupuje svoje birače, pomislio je da može i da promjeni istoriju, duhovni i vjerski identitet Crnogoraca i napravi neke nove Crnogorce, po sopstvenom kalupu.

Mislio je da će svi, kao što je on, moći da zaborave tradiciju i mitove iz naše prošlosti i da postanu bezlična anacionalna i areligiozna bića kojima će identitet formirati globalna duboka država i krupni kapital. Po potrebi. Kako se namjesti. U taj čas (što bi rekao Džiboni).

Đukanović je sam, ničim izazvan krenuo u rat protiv svevremenske Crne Gore. Protiv svih naših mitova, na kojima se i gradio crnogorski nacionalni, kulturni i duhovni identitet. Protiv Crkve, gusala, crnogorskih junaka, bitaka… Izazvao je sve Crnogorce svih vremena. Sve Petroviće, Njegoša, Svetog Petra Cetinjskog, Kralja Nikolu, Marka Miljanova, Nikca od Rovina, popa Mila Jovovića, Vuka Mandušića, Gorski Vijenac, Luču Mikrokozmu, Lovćen, Čevo ravno, Kruse, Carev Laz, Grahovac, Skadar, Mojkovac. Braću Obiliće i Kosovo polje.

Ušao je u rat protiv nepobjedivih i nepotkupljivih vrijednosti. Nije imao šansu. Uspio je da probudi intuitivni osjećaj kod Crnogoraca da im je ugrožen identitet, čast i dostojanstvo. I to ne samo njih, već i njihovih predaka.

“Ne, mi nijesmo to!”, odbrusila mu je savremena Crna Gora.

Pokušao je da iščupa korjene Crnogoraca. A upravo su hrišćanstvo, pravoslavlje i Crkva najdublji korjeni našeg identiteta. Ma koliko se trudio i koliko upirao, postajao je sve odvratniji i ogavniji. Voditi politiku uvreda, prijetnji i nipodaštavanja 80% pravoslavnih Crnogoraca i Srba i očekivati pobjedu je suludo.

Đukanović postaje strano tijelo u društvenom i političkom biću Crne Gore. Postaje smiješan i opskuran. Normalni ljudi koji se osjećaju nacionalnim Crnogorcima bježe od njega. Sramota ih je. On se okružuje ekstremistima i kriminalcima, što dodatno tjera normalne, pristojne i umjerene ljude od njega.

Vrijeđa crkvene obrede i proizvodi nepodnošljiv osjećaj gađenja i odvratnosti. Nepristojna, osiona, pogubljena i neprijatna individua.

Sasvim sugurno da nužna posledica “prodaje duše đavolu” u duhovnom smislu je odbacivanje Isusa Hrista i prihvatanje Antihrista kao svog duhovnog vođu i idola. Pričest, klanjanje Bogu i drugi djelovi naših liturgija i pravoslavnih hrišćanskih vjerskih obreda, on je zamjenio mračnim satanističkim ritualima koji slave Sotonu i mrak.

Kao što reče Starac Pajsije Svetogorac: “Đavo ima tri pipka. Komunizam za siromašne, ekumenizam za vjerujuće i masoneriju za bogate”

Đukanoviću su, očigledno, mnogo bliži satanistički rituali sa krvlju, prinošenjem žrtvi, crtanjem pentagrama, masovnim drogiranjem i orgijama.

Tone u sopstvenoj mržnji i nemoći. Izolovan i usamljen. Ostavljen i odbačen.

Strano tijelo koje Crna Gora odbacuje.

Postao je teret svima, a najviše samome sebi. Nekad silni gospodar i diktator sada nekontrolisani ekstremista koji može da bude opasan po mir i stabilnost zemlje. Gubitak podrške njegovoj suludoj politici kod njega može izazvati nagon ka nasilju i terorizmu. Ima sve manje, ali sve više ekstremnih pristalica. On je politički gotov, ali još može izazvati nesreću i sukobe u Crnoj Gori.

Zato svi demokratiji i Crnoj Gori posvećeni pojedinci moraju prepoznati izazove i rizike postojećeg neodrživog stanja dvovlašća i anarhije. Ideja vlasnika Vijesti o “plesu sa mafijom” je društveno opasna i mora biti odbačena. Nema kohabitacije, pregovora i dilova sa Đukanovićem. On predstavlja strano tijelo, opasni balast, težak teg koji vuče ka dnu.

Politička i društvena elita mora biti spremna na Crnu Goru poslije Đukanovića. On i Crna Gora više ne mogu zajedno. Vrijeme je za rastanak.

Svako na svoju stranu. Vrijeme je da Crna Gora prodiše punim plućima i da se ujedini oko provjerenih pozitivnih vrijednosti koje će spojiti našu prošlost i tradiciju sa izazovima i šansama koje donosi vrijeme pred nama. Sve ono što nas dijeli, koči, sukobljava i sprečava da napredujemo treba odbaciti i ostaviti Đukanoviću i njegovoj nesrećnoj eri.