Bulajić: Crna Gora konačno mora da dobije jaku i stabilnu Vladu; nadam se da se lažna država Kosovo* neće opet priznavati

Danas prisustvujemo koordinisanom sprovođenju odavno planiranih aktivnosti jednog velikog, globalnog pritiska na pravoslavlje. Sa najzvaničnijih mjesta iz Crne Gore, već godinama unazad, traju verbalni napadi na Rusiju ali i na Srbiju, kaže u intervjuu za IN4S potpredsjednik Skupštine Crne Gore i potpredsjednik Nove srpske demokratije, Strahinja Bulajić.

U razgovoru za IN4S Bulajić je prokomentarisao trenutnu političku situaciju u Crnoj Gori i naglasio da eksperiment nazvan „ekspertska“ Vlada, nije uspio.

„Uvjeren sam da Crna Gora konačno mora da dobije jaku i stabilnu Vladu, koja će u svom mandatu predložiti nužne zakone, sprovesti neophodne reforme i svesti organizovani kriminal i korupciju na minimum“, ocjenjuje Bulajić.

Kako objašnjavate činjenicu da je lider DPS i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, poslednjih mjeseci intenzivirao verbalne napade na Rusiju, direktno je optužujući da se umiješala u događaje u regionu?

Sa najzvaničnijih mjesta iz Crne Gore, već godinama unazad, traju verbalni napadi na Rusiju. Počelo je nedugo nakon referenduma o rušenju Državne zajednice Srbija i Crna Gora, iako je Rusija među prvim zemljama priznala rezultate takvog izjašnjavanja. Aktivni i otvoreno neprijateljski verbalni napadi traju poslednjih nekoliko godina, odnosno od uguravanja Crne Gore u NATO bez referenduma i mimo nesumnjivo većinske volje njenih građana. Ne radi se ni o kakvom miješanju neke posebne države, osim ovih, već tradicionalnih, svima znanih zemalja tzv. „razvijene demokratije“, čiji je osnovni spoljnopolitički modus procedendi – obavezno miješanje u unutrašnje stvari drugih država. Pogotovo malih država koje ne mogu da pruže jači otpor tim hegemonima. A zašto se apostrofira baš Rusija? Vrlo je jednostavno – u toku je opšti napad na pravoslavlje, a bez Rusije teško da može biti i pravoslavlja.

Čemu toliki strah od Rusije i Rusa kod Đukanovića?

Ako se pitanje odnosi na strah kao povod za pomenute verbalne napade, moram da kažem da ne vjerujem da se radi o nekom racionalnom strahu baš od Rusa, kao mogućem povodu. Ipak, prije vjerujem da se radi o strahu, kao potpuno normalnoj emociji, ali od druge strane, zbog preuzete obaveze. Ne isključujući i druge povode, mislim da se ipak radi samo o pukom moranju.

Veliku podršku dao mu je hrvatski kolega Milanović, koji je takođe saglasan da Rusija, a ujedno i Srbija negativno utiču na Balkan, te da raspiruju podjele i vraćanje Balkana u 90-te godine. Kako biste ocijenili takvu orkestriranu hajku?

Najprije, ko je i zbog čega izazavao tzv. 90-te godine, koje se isključivo srpskom narodu besprizorno tovare na leđa? Rusija? Srbija? Ne, naravno. Da li je možda tada srpskom narodu opet prijetio pogrom i mogućnost genocida, a sve to koordinisano iz stranih centara moći? Pad Berlinskog zida i čuveni urlik Zbignjeva Bžežinskog „Komunizam je gotov, na redu je pravoslavlje“, označio je početak tih već sada čuvenih „devedesetih“. Kasnije je to još dodatno potkrijepljeno izjavom švedske diplomatske vedete Karla Bilta – „Pravoslavlje je opasnije od islamskog fundamentalizma i zbog toga predstavlja najveću opasnost za zapadnu civilizaciju“. Da li, možda, u ovom slučaju možemo da konstatujemo fašizam na djelu? Ali, valjda bi trebalo da znamo i budemo elementarno pošteni i da nam svima bude jasno i ko se tim pozivima priključio sa ovih prostora, čisto da se više ne vrši zamjena teza.

I danas prisustvujemo koordinisanom sprovođenju odavno planiranih aktivnosti jednog velikog, globalnog pritiska na pravoslavlje. Dakle, u pitanju je proces. Taj pritisak, koji se sprovodi, očigledan je, kako u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, tako i balkanskim zemljama. Radi se o sličnim, možda i identičnim scenarijima i svi imaju zajednički cilj – cijepanje, odnosno razbijanje, društava u tim zemljama, po svaku cijenu. Kako se, u stvari, odvija proces pritiska na pravoslavne vjernike u tim zemljama? Rekoh već, a to i dešavanja potvrđuju da postoje skoro identični, ako ne i isti procesi, kao na primjer: stvaranje pseudoreligiozne organizacije, otimanje imovine od kanonske Pravoslavne crkve na bilo koji način i naravno, kao kruna na sve, obavezna ekstremizacija i napadi na vjernike koji hoće da ostanu vjerni istinskom pravoslavlju. Vjerujem da nam je svima svježa priča iz Ukrajine i šta se dešava sa kanonskom Ukrajinskom pravoslavnom crkvom Moskovskog patrijarhata i tamošnjom raskolničkom crkvom, zatim u Bugarskoj, pokušaji u Bjelorusiji itd. Da li treba govoriti šta se dešava decenijama unazad sa Srpskom pravoslavnom crkvom i udarima na nju? O tzv. Bosanskoj pravoslavnoj crkvi, o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, o Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, o Kosovskoj pravoslavnoj crkvi, o uspostavljanju Hrvatske pravoslavne crkve iz vremena genocidne NDH …? Sjetimo se, takvi su udari vršeni i kad je jezik u pitanju. Iz srpskog, kao jednog od najstarijih jezika, nastajali su, a svjedoci smo da i dan danas nastaju raznorazni lingvistički nepostojeći jezici. Imajući u vidu istorijski kontekst, istorijsko iskustvo naroda kome pripadam, za mene nije nikakvo čudo što se čuju takvi glasovi iz našeg komšiluka. Ali, takođe sa istorijskog aspekta, nevjerovatno je ponašanje Crne Gore. Dakle, kad se govori o ruskom pravoslavlju ili srpskom svetosavlju, i svemu što to sa sobom nosi po prirodi stvari, vrlo je moguće da tamo kod njih, ali i dalje na zapad, evidentno postoji izražen psiho-istorijski problem koji nikako ne umiju da prevaziđu.

Događaji na Cetinju, prilikom ustoličenja mitropolitita Joanikija, pokazali su da je Crna Gora još uvijek podijeljena zemlja, te da smo još uvijek daleko od demokratije. Može li se to prevazići u dogledno vrijeme?

Crna Gora jeste podijeljena zemlja, ali sam uvjeren da ta podijeljenost i nije toliko duboka. Podijeljenost se forsira uglavnom od recidiva prethodne vlasti i dio naroda se, jednostavno, zloupotrebljava. Istina, svi oni ideološki eksperimenti koji su vršeni nad narodom od strane nove vlasti neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ostavili su popriličan trag, a tokom poslednjih 20-ak godina u Crnoj Gori doživljavaju kulminaciju, iako se radi o nevjerovatnim ideološkim nelogičnostima. Danas, na žalost, živimo posledice toga. Novocrnogorski identitet, koji je tada formiran, a koji narod zove i „montenegrinski“, mislim da, generalno, nije previše rasprostranjen u narodu. Po mojoj procjeni možda nekih desetak posto i čini mi se da je skoncentrisan, prevashodno, u onom dijelu koji je činio i bio ključni eksponent prethodne vlasti. Dakle, u takvom nevjerovatno nelogičnom ideološkom kompozitu. Sa tih pozicija se vladalo uz pomoć manjinskih naroda, a po diktatu stranih centara moći nad nesumnjivom pravoslavnom većinom. Ti strani centri moći, to nije nikakva tajna, posebnu pažnju posvećuju cijepanju pravoslavnog svijeta. Predvođeni SAD-om, zaista iskreno žele da prekinu veze između država koje, na određen način, pravoslavlje ujedinjuje. Mislim da zapad, svjesno ili nesvjesno, ali demonstrira užasnu hendikepiranost, zbog toga što nije u stanju da prepozna zajedničke duhovne vrijednosti koje ujedinjuju ljude. To je i jedan od razloga zbog čega Zapad globalizam shvata kao monopol na okvir ideja, ali i vjerovanja pomoću kojih tumačimo svijet i sve ono što se u njemu dešava. Ali, nemam baš nikakvu sumnju, pravoslavni svijet ima dovoljno snage i odoljeće svim pritiscima ma odakle dolazili, bez obzira na svu moguću domaću pomoć. Pravoslavna dvomilenijumska tradicija ne može se baš tako lako uništiti.

Građani koji su 30. avgusta smijenili režim DPS-a, s pravom su ogorčeni, što su vinovnici korupcije i kriminala i dalje na slobodi. Ko bi trebalo da snosi odgovornost zbog toga?

Opšte poznata stvar je da, po Ustavu, Vlada vodi unutrašnju i spoljnu politiku. Shodno tome, za sve dobro što se desi iz djelokruga izvršne vlasti pohvale idu Vladi, ali i obratno, za sve loše stvari, Vlada je prva adresa za kritiku. Istina je da kod većinskog dijela naroda, onog koji je svojim glasovima omogućio promjenu vlasti, postoji veliko nezadovoljstvo u mnogim segmentima rada Vlade, pa i u ovom. Za očekivati je da će Vlada u najskorije vrijeme konačno donijeti od ranije najavljene zakonske akte, poput Zakona o porijeklu imovine, Zakona o lustraciji i druge, koji će nesumnjivo imati veliki značaj u borbi protiv organizovanog kriminala, nezakonitog bogaćenja, podmićivanja i mnogih drugih nezakonitih finansijskih i koruptivnih poslova. Međutim, istini za volju, i do sada je bilo zakonskog prostora da nadležni organi djeluju u tom pravcu, ali izgleda da je nedostajala politička volja, odnosno, nedostajala je odluka da se otpočne sa uvođenjem reda u tom segmentu. I potpuno je jasno zašto su građani ogorčeni zbog toga. Upravo takvo stanje i takve pojave najtemeljitije izjedaju neko društvo.

Tužilački savjet bi uskoro trebalo da bude prioritet u radu Drugog jesenjeg zasijedanja Skupštine Crne Gore. Da li će izmjene Tužilačkog savjeta pomoći u rješavanju političke krize koja, čini se, predugo traje?

Tužilački savjet ima jasno precizirane nadležnosti propisane Ustavom, ali tim nadležnostima svakako ne pripada rješavanje političkih kriza u zemlji. Ali, ako me pitate da li Tužilački savjet izborom Vrhovnog državnog tužioca i izborom rukovodstava državnih tužilaštava i državnih tužilaca, u ovakvom aktuelnom političkom trenutku u Crnoj Gori, može da doprinese prevazilaženju evidentne krize, onda je odgovor potvrdan. Prije svega, mislim na doprinos Savjeta u izboru profesionalnih, neutralnih, politički neobojenih, nepodmitljivih i nadasve stručnih kadrova. Kadrova kojima je sopstvena savjest veoma važan životni segment.

Sve češće se pominje ideja o rekonstrukciji Vlade, Za sada, iz GP URA su izričiti – Vlada mora ostati ekspertska. Može li se naći kompromisno rješenje?

Sve članice parlamentarne većine su saglasne da je nužna rekonstrukcija 42. Vlade, jer je ovakvo stanje neodrživo. Mislim da su razlozi za takav stav jasni svima i da ih ne treba posebno analizirati. Moram da naglasim da eksperiment nazvan „ekspertska“ Vlada, po mom skromnom mišljenju, nije uspio. Uostalom, veoma je upitno šta je to ekspertska Vlada ili ko je „ekspert“ u Crnoj Gori, ali da ne ulazimo u detaljnije analize. Po pravilu, tzv. ekspertska Vlada formira se samo onda kada političari ne žele da uđu u Vladu, odnosno kada ne žele da preuzmu odgovornost za određene odluke, a što prilikom formiranja ove Vlade nije bio slučaj. Čak naprotiv. Uvjeren sam da Crna Gora konačno mora da dobije jaku i stabilnu Vladu, koja će u svom mandatu predložiti nužne zakone, sprovesti neophodne reforme i svesti organizovani kriminal i korupciju na minimum.

Veoma je važno da se dođe do dogovora koji će zadovoljiti sve, i DF, i DCG, i URA-u, i SNP … jer je to jedini garant da ovaj Saziv i Vlada, koju konstituiše ova većina, odradi mandat koji nam je povjerio narod 30-og avgusta. Najgore što se može da desi, a mislim da to niko ne želi, je da pregovori počnu jezikom ucjena. Ukoliko bi se tako nešto desilo, uvjeren sam da bi to bio put koji vodi u ćorsokak. Alternativa nepostizanju dogovora je, po mom mišljenju, da se ponovo obratimo narodu čija će volja biti konačna.

Da li su dosadašnji ministri opravdali Vaša očekivanja, ali i očekivanja građana kada je u pitanju napredak Crne Gore?

Ima puno ljudi koji su očekivali mnogo više. Malo je prostora za analizu „postignutog“. Kratko rečeno … uz određene manje izuzetke, odgovor je – ne. Ali polažem nade u rekonstruisanu Vladu. Nadam se da se više nikad neće ponoviti protjerivanje bilo kog ministra uz pomoć prethodne vlasti. Takođe, nadam se da će se potpisati Temeljni ugovor sa Crkvom i da će je zaštiti od svake vrste nasrtaja na NJu. Nadam se da se nikad više neće ponoviti pokušaj ukidanja, Ustavom zagarantovane, slobode govora kao što je to slučaj sa tzv. rezolucijom o Srebrenici. Nadam se da se nikad više neće ponoviti protjerivanje bilo kog ambasadora, a kamoli države Srbije. Nadam se da će se usvojiti od ranije najavljeni zakoni o porijeklu imovine, lustraciji … Nadam se da se lažna država Kosovo neće opet priznavati po treći ili četvrti put. Nadam se da se neće opet „pooštravati“ sankcije Rusiji, nego da će se tražiti modusi za uspostavljanje i normalizovanje odnosa sa tom superdržavom koja ima presudan planetarni značaj itd itd.

Da li Vlada mora više raditi na poboljšanju saradnje i odnosa sa Republikom Srbijom?

Odnosi Crne Gore i Srbije ni iz blizu nijesu onakvi kakvi bi trebalo da budu. Imam utisak da Vlada, ali ni samo Ministarstvo inostranih poslova ne shvataju suštinu tih odnosa. Ali, ako ipak to shvataju pa ne preduzimaju ništa, onda je problem mnogo veći nego što izgleda. Poznato je da je u protekle dvije ipo decenije vlast u Crnoj Gori vodila ovu zemlju putem kojim nikad prije u svojoj istoriji nije išla. Ta Crna Gora se odricala od sebe same. Bježala je od svoje suštine. Kao i svi koji su dali svoj glas i ja sam očekivao da je tome došao kraj. Očekivao sam da će se graditi prijateljski odnosi sa svima, a u regionu najprije sa najznačajnijim, ekonomski najsnažnijim, najperspektivnijim i nama najbližim. Prirodno, mislim na Srbiju. Međutim, posle niz najblaže rečeno, po mom mišljenju nesuvislih izjava ministra inostranih poslova, izrečenih i u Skupštini, a koje su se ticale načina i pravca vođenja spoljne politike, jednostavno, to više nije bilo moguće. I ne samo kad je u pitanju Srbija, a posebno pitanje Kosova i Metohije, što je za najmanje svakog trećeg građanina Crne Gore najznačajnije političko, identitetsko, vjersko, pa i egzistencijalno pitanje. Naravno, tu su i mnoge druge spoljnopolitičke „bravure“ ove Vlade i resornog ministarstva uperene, u prvom redu, prema Rusiji i Bjelorusiji. Imajući sve ovo u vidu, na taj način su, htjeli ili ne, voljno ili nevoljno, na spoljnopolitičkom planu uskočili u voz opšte antipravoslavne kampanje. Da li će predstojeća rekonstrukcija Vlade nositi i kapacitet mogućeg podizanja međudržavnih odnosi sa Republikom Srbijom, a na opšte zadovoljstvo i prosperitet svih građana – ostaje da se vidi. Nadam se da hoće.

 

(IN4S)