Milo u očaju: Prevaziđenom Klintonovom potrčku zatvorena sva vrata na Zapadu, spas traži u Sarajevu, Zagrebu i Prištini!

Kamo sreće da se predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nakon 30. avgusta prošle godine po četvrti put zvanično povukao iz političkog života Crne Gore!

Ne bi dočekao to da ga nakon 30-ogodišnjeg staža i svojski odrađenog posla za interese nalogodavaca sa Zapada, taj isti svijet ne smatra više relevantnim političkim faktorom u Crnoj Gori, a kamoli na Balkanu i šire.

Ne pomažu više Milu ni novci- 15 miliona evra koje spremio za susret sa Bajdenom,  američki predsjednik mu u skorašnjoj zahvalnici ne izgovara ni ime. Zaboravili su vlastodršci u SAD-u Milove podvige koje je činio po istom principu kako su zaboravili šta usluge brojnih svjetskih diktatora kojima su se na kraju zahvaljivali na način na koji ne bi željeli da se zahvale trenutnom predsjedniku Crne Gore.

Sa druge strane, lider DPS-a nikako da shvati da se geopolitička situacija drastičnu promijenila u odnosu na period kada je uživao zaštitu Bila Klintona i broda CIA-e u Cavtatu koji je prije samo nekoliko godina krenuo da pokori sa JNA.

Jednostavno, pad uticaja Amerike i prekomponovanje političke moći na globalnom uhvatilo je Đukanovića nespremnog koji je izgleda sve svoje adute koji su mu decenijama omogućavale zaštićen status kod „međunarodne zajednice“ Crnoj Gori potrošio.

Tako je Đukanović, od političara kojem su sa kraja 90-ih godina bila otvorena sva vrata širom međunarodne zajednice, u poslednje vrijeme sveden na taj nivo, da ga u očima međunarodnih partnera, moraju rehabilitovati Zoran Milanović i Vjosa Osmani koje Zapad doživljava kao najniže karike u „lancu ishrane“, odnosno, kao puke podanike koji tek na kraju izvršavaju njihove naloge.

Srceparajuće je bilo gledati i slušati Milove žalopojke o „srpskom svetu“ sa turneje koju mu je u Zagrebu organizovao Milanović. A šta tek reći za njegovo putešestvije za Njujork, koji ne bi ni vidio da mu crnogorski šef diplomatije, na osnovu starih zasluga, nije omomogućio da zajedno sa njim reprezentuje Crnu Goru na sjednicama Generalne skupštine UN.

Salijetao je predsjednik države brojne svjetske zajednice u nadi da će iste, pričom o srpskom i ruskom malignom uticaju, privoljeti da pomognu deokupaciju Crne Gore. Da nije bilo Željka Komšića i Vjose Osmani, Đukanović ne bi imao sa kime dvije riječi razmijeniti. Pokušavao je kod poljskog kolege Andržeja Dude, kao NATO partnera, da izdejstvuje pomoć igrajući na kartu istorijskog poljsko-ruskog antagonizma, međutim, rezultat je izostao, baš kao 18 dana ranije na Cetinju kada je destabilizacijom prilika u državu htio da izboksuje reakciju Sjevernoatlantskog saveza.

Sav skupljeni čemer sa hodnika zgrade UN-a, neshvaćeni vladar pokušao je u njujorkškom restorabu da utoli sa svojim pristalicama(crnogorskom dijasporom) koji su mu se jedini stavili na braniku ljubljene otadžbine, iako su od iste udaljeni preko 7.000 kilometara vazdušne linije. Itgleda su isti smetnuli sa uma činjenicu da avioni Montenegro Erlajnsa ne uzlijeću sa piste od 26. decembra prošle godine.

Nije se Zapad u potpunosti odrekao njegovih usluga nakon 30. avgusta, željeli su oni da im on u Crnoj Gori služi kao crvena lampica koja bi se palila svaki put kada bi nova vlast pokušala da skrene sa zacrtanog kursa koji je u proteklih 20-ak držao Đukanović i njegov DPS.

Kako za tim nije bilo potrebe, Đukanović se osjećao beskorisnim pa počinje da diže međunacionalne tenzije koje su na Cetinju umalo kulminirale totalnim haosom. Dok je pio viski sa sinom, Nenadom Čankom, Radem Bojovićev, Purkom Ivančevićem i društvom Milo je shvatio poruku međunarodne zajednice i brže bolje se pod okriljem noći povukao sa Cetinja i ostavio svoje jurišnike da za njegov račun besplatno konzumaraju neograničene količine suzavca.

Sigurno se Đukanoviću sada kroz glavu vrzma njegova proročka izjava iz 1997. za srpski nedeljnik Vreme, kada je nedugo nakon, za njega sudbonosnog, sastanka u Vašingtonu sa Klintovom administracijom izgovorio:

„Danas je gospodin (Slobodan) Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom“.