Kolumnista koji malo zna a mnogo mrzi: Željko Ivanović – od koncerna do medijskog kancera

Više puta na ovom portalu pominjan, vlasnik koncerna „Vijesti“ željko ivanović, danas je svojim trećerazrednim šovinističkim brljotinama, uzbudio crnogorsku javnost komentarišući divan čin ustoličenja vladike Metodija u Beranama.

Ipak, ivanović je ovaj čin komentarisao u skladu sa svojim intelektualnim ograničenjima, pa se u kolumni dotičnog pripejd borca za građansko društvo, može iz više puta vidjeti kako nesuvislo i sa ozbiljnom vaspitnom zapuštenošću, a bez stila i bilo kakvog novinarskog nivoa, upoređuje patrijarha Porfirija kao i visoke zvaničnike Republike Srbije sa mulama… Ne čudi da Ivanović pravi ovakve paralele, posebno praveći personifikaciju sa životinjama. Ne čudi, ali ne zbog Patrijarha i svih ostalih koje je ivanović pomenuo, već ne iznenađuje zbog njega – željka ivanovića, ovakvog kakav je.

Nije mu ni prvi put, što naravno ponovo daje temu za komentar gdje ćemo pokušati da shvatimo zašto njemu patrijarh Porfirije i SPC u Crnoj Gori izazivaju takav duševni nemir.

Današnjim izlivom fašizma u svom tekstu u „nezavisnom listu“, koji se ne bi postidio da potpiše ni prosječni ekstremista koji malo zna ali mnogo mrzi, nije vidjela ni NDH. Ili je ovakvo što viđeno možda jedino još u NDH. Odakle toliko mržnje u ovom čovjeku? Ako je ateista, to je njegovo pravo, ali bi kao javni djealtnik u javnom opštenju sa javnošću, morao da ima minimum respekta prema SPC, koja je oslobodila Crnu Goru od kandži kriminalnog i anticrkvenog režima. Ako nema poštovanja za SPC, morao bi da ima za vjernike u Crnoj Gori, koji uzgred rečeno, čine većinu naroda u Crnoj Gori.

Korisno bi bilo ivanoviću da se osvrne na rad Crkve minulih godina, da pogleda obnovljenih 600 crkava i manastira, da baci pogled na narodne kuhinje Mitropolije i Eparhije, kao i one pomoći koju su dodjeljivali porodicama kojima je bilo potrebno.

Očigledno je da on u njegovom ateističkom sljepilu to ne vidi.

Pa neka pogleda malo i ka radu patrijarha Porfirija. Neka posluša njegove besjede jer nema te besjede u kojoj Patrijarh nije pozivao na mir i na pomirenje, što očigledno ivanović ne čuje u svojoj fašisoidnoj histeriji, uživajući samo blagodati potpirivanja vatre u ovom podijeljenom društvu, kome je pomirenje prijeko potrebno.

Nije se ivanović libio ni uvreda na račun našeg novog mitropolita Joanikija nazivajući ga „đilkošem“. Nazvati Mitropolita đilkošem, onog Mitropolita koji je muke i jade imao od strane bivšeg režima kako u vremenu litija tako i sad kad nije mogao ni da bude ustoličen onako kako je želio na svenarodnom zboru i veselju, koji je sve učinio da se sačuvaju mir i stabilnost u Crnoj Gori, pa čak i tada ili posebno kada je bio na direktnom udaru autokratske represije, može samo jako tužna persona.

Najzad, istina je da svako ima pravo na slobodu govora i javno iskazivanje svog mišljenja. Niko to ne želi da spori ni željku ivanoviću, ni bilo kome. Isto tako ništa kao sloboda govora, ne otvori prostor da svako pokaže ko je i što je. Degutantan je pokušaj ovog šovinističkog „pljuvanja“ na crkvene poglavare koji samo dobro žele Crnoj Gori, a posle se pozivati na slobodu govora. No i kada to čini, ivanović izvjesno „pljuje“ iznad sebe, pa je jasno gdje njegove riječi završavaju i koga ustvari opisuju.

U ovom slučaju – samo njega.