CRNA GORI GUMA
piše: Dimitrije R. Vukčević
Kroz svoju viševjekovnu istoriju i trajanje Crna Gora je u Evropi tokom svog postojanja predstavljala hram slobodarstva, hrabrosti i bila simbol iskrene i prave slobode čiju je cijenu vjekovima plaćala životima ionako malobrojnog stanovništva. Istini za volju zbog konstantih ratova razvoj nauke, kulture, ekonomije i ostalih društveno socijalnih elemenata života je bio u zaostatku u odnosu na tadašnji svijet. Ali ti ratovi su nas sa druge strane učinjeli toliko prepoznatljivima u tadašnjoj Evropi da je čak i jedan Viktor Igo u svojem djetinjstvu tokom dječije igre uvijek bio Crnogorac koji se borio protiv Turaka. Naše čojstvo i junaštvo je opisivao i veliki Puškin a imao je izuzetne razloge za to – nakon vjekovnog opiranja najvećem carstvu u Evopi, jedan mali narod je pobijedio velikog Napoleona. Od Puškina preko Visockog pa do Tenisona opisivana je ljepota jedne zemlje i hrabrost jednog malog naroda koji je oklijevao svim evropskim silama i vojskama. Podsjetimo se, u vrijeme kada Francuska dopušta Hitleru da se kroz Pariz šeta kao Ivana kroz Berane, Crna Gora sa neuporedivo manje kapaciteta kaže NE i otpočinje bitku za svoju slobodu. “Taman su se puške ohladile kad je opet počeo novi rat” – bile su riječi moga pokojnog đeda koje nikako da zaboravim. Naša hrabrost se graničila sa ludošću, ljubav prema zemlji je bila neupitna kao i cijena kojom smo plaćali slobodu. Naježim se kada znam da sam dio nacije u kojoj je jedan otac spreman ostaviti ženu i djecu da se bori sa pet do deset puta brojnijim neprijateljem a da pri svemu tome i ne razmišlja o tome da li će se vratiti na svoje ognjište.
Šta se to desilo pa smo od države čijeg su kralja gledali sa simpatijama, divljenjem i ljubomorom postali nacija čiji je vladar bio predmet optužnica za međunarodni kriminal? Kako to da samo MI koji smo bili trn u oku otomanskom carstvu, Napoleonu i Hitleru danas trn u oku organizacijama poput FBI, DEA, Intepol, Europol i sličnima? Zašto nam se čojstvo i junaštvo mjere u tonama kokaina i brojem ubistava širom planete? Zbog čega današnji vođe iz kafana i uz bocu Čivasa svoje ljude šalju u prve borbene redove a na prvi problem se povlače? Đe mi bi bili da su nam takvi za vrijeme Turaka komandovali? Zapita li se prosječni komita ili četnik kako nas gleda svijet jer mi nismo ono što mislimo da jesmo a to jeste slobodan častan i pošten narod.
Crnogorska mafija je zvanično postala globalni problem kojem se pod hitno treba stati na rep. Odgovor na pitanje ima li Crna Gora kapaciteta za tu borbu odgovor je negativan. Dok nam premijer trčkara po ambasadama tolikom brzinom da mu glava ostane u jednoj a tijelo mu je već u drugoj, predsjednik ide po regionu i blati naš narod poručujući nam iz kafane sa svojim žetonima iz prošlosti i regiona da brani Crnu Goru i njene interese. Sudstvo i policija se ponašaju kao konkurenti na liberalnom tržištu uništavajući posao jedni drugima. U vremenu u kojem se polako ostvaruju komercijalni letovi u kosmos, u jednom viralnom i mutimedijalnom istorijskom momentumu naš narod se dijeli po nacionalnoj osnovi, po crkvenoj pripadnosti i naravno po pripadnosti kokainskim klanovima. Pri svemu tome se niko ne zapita kakvu sliku šaljemo svijetu i kako će to uticati na naš put ka EU. Do te mjere smo nazadovali da nam državu vode strane ambasade i obavještajne službe i to sa potpunim pravom jer danas dopustiti ovakvu Crnu Goru u Evropi i nije baš pametno. Umjesto da je ovih dana tema globalnih medija dana jedan Tošković, Kiš, Jovetić, Peković i njima slični, glavne vijesti su kokain, ekstremizam, korupcija, dekadencija i kaskanje za civilizacijom.
Period tranzicije u kojem smo iz komunizma trebali da pređemo u kapitalizam je izgleda bio poguban po našu budućnost. Destruktivna politika koja se na kraju može definisati jedino kao kleptrokratija nas je dovela na marginu civilizacije a sve u cilju bolesnog bogaćenja uskog kruga ljudi. Interesne grupacije koje kroz razne vidove moći i uticaja generišu ogroman kapital su normalna pojava u cijelom svijetu. Jedino što dijeli jednu Njemačku ili Ameriku od crnogorskog scenarija je njihov narod a posebno onaj građanski dio. Taj segment društva koji je u neku ruku granica besomučnom bogaćenju interesnih grupacija kod nas ne postoji. Umjesto da su se građanski dio okrenuo narodu koji je iz komunizma izašao prilično izgubljen, naše građanstvo se okrenulo novim vlastima. Taj potez se jednim dijelom može objasniti strahom koijj je prouzrokovao gvozdeni komunizam, a drugim dijelom opravdanje za priklon vladajućima nalazimo u najprimitivnijim ljudskim porivima. U cilju spostvenog ostvarivanja i pozicioniranja u novonastaloj državi i sitaciji jedan dio građansko orijentisanog stanovništva odlučio da pljune na svoje pretke, njihovo čojstvo i junaštvo, na poštenje i ostale osobine koje su se do tada karakterisale Crnogorce. Iz udobnosti svojih domova su posmatrali uništavanje i pljačku države svojom pasivnošću aktivno učestvujući u uništavanju i izvrtnju sistema opštih vrjednosti. Ne izlazeći iz svoje komfor zone hraneći se mrvicama koje su im servirane stvorili su neke nove generacije kojih bi se svaki njihov predak od đeda pa na dalje stidio. Iz svojih ateljea i sa dasaka koje život znače oni danas pozivaju na povratak DPS-a, brane Crnu Goru od Crkve a ne kriminala, sa Cetinja potomci barjaktara žele novi Vukovar, mrze svoga komšiju. Ne brane nas od sudija koji švercere enormnih količina droge puštaju na slobodu, od medija koji nas truju a niko od svog tog građanstva ne poziva na dijalog. Parlamentarizam se svodi na ucijene, vokabular im je kladioničarsko-taksističkog nivoa, moral im je devalvirao kao Dinar devedesetih.
Očigledno da je i sami narod nakon 30 godina napokon prepoznao prave namjere ovog dijela populacije. Svedeni na četvorocifrenu brojku putem opskurnih medija na sve moguće načine pokušavaju da našu glad za pravdom i hlebom zadovolje svojim jeftinim lažima o odbrani države. I što je najgore misle da će im to proći i da će ih istorija zaboraviti, a nadolazeće generacije slaviti. Sramno.