Litije označile početak kraja Mila Đukanovića, on se bori za svoju slobodu, da ne završi iza rešetaka, a ne za slobodu Crne Gore!

Igrao je na sve ili ništa Milo Đukanović. Hazarderski. Uz puno blefiranja. Rezultat je – ništa! Precijenio je svoje mogućnosti. Nije okupio u Cetinju kritičnu masu koja može izvesti bilo kakav udar – politički ili državni, zarad krupne destabilizacije sistema.

Par hiljada ljudi i par stotina najekstremnijih među njima za tako nešto nije dovoljno. Nije kontrolisao medijsku mašineriju pomoću koje bi manipulisao informacijama i usmjerio tok događaja u svoju korist tokom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Plasiranje vijesti preko društvenih mreža i nekoliko internet portala ne može poslužiti za ovu svrhu.

Nije uspio ni da „probudi“ sve „spavače“ unutar struktura, na čiju opstrukciju je računao. Svelo se to na neke djelove policije i pojedince. Nije obezbijedio ni međunarodnu podršku, širu ili užu. Očigledno, njegova priča više ne prolazi, a i ko će se ponovo baviti Crnom Gorom, pored Avganistana, Ukrajine, Sirije, Irana, Kineza i Rusa…

Nije čak doveo na Cetinje nikoga iz balkanskog okruženja, da se zajedno sa njim, u prvom rovu, bori protiv „velikosrpske hegemonije“. Jedan beskorisni lik, koji služi kao maskota, ionako mu samo pravi veliku štetu.

Pogrešan cilj Mila i DPS – bolje da stradaju zbog Staljina nego zbog magarca

Zbog toga, niti jedan od planiranih ciljeva nije mogao biti ispunjen.

Prvi, da se spriječi ustoličenje mitropolita Joanikija, drugi da se sabotiraju odluke vlasti koje bi stvorile potpunu političku konfuziju i institucionalnu blokadu i treći – da se isprovociraju mase širom zemlje da krenu ka „deblokiranju Cetinja“, a što bi dovelo do sukoba među dve zavađene grupe, verovatno i većih građanskih nemira.

Aktuelne crnogorske vlasti, iako se i među njima u toj dugoj noći razmišljalo šta činiti, nisu imale izbora nego da, kao i njihov arhineprijatelj – idu na sve!

Ostvarenje prvog Đukanovićevog cilja povećavalo je vjerovatnoću ostvarivanja i preostala dva. Da je spriječeno ustoličenje mitropolita, ne samo da bi istog dana pala vlada, već bi se doveo u pitanje i postanak Crne Gore. Jer, ako državni sistem, sa svim resursima kojima raspolaže nije sposoban da izađe na kraj sa relativno malim brojem demonstranata na Cetinju, kako će sjutra izaći na kraj sa sličnim dešavanjima u bilo kojem drugom gradu. Cijena popuštanja za vlast bijaše prevelika.

I to je Đukanović loše „izračunao“. Više bi dobio da je pir na Cetinju završio dan ranije. Još više bi dobio da na Cetinje nije ni dolazio. Najviše bi dobio da je strpljivo čekao lokalne izbore u Podgorici.

Izgleda ga je na rđavu „računicu“ natjerala i akcija „zaplijene banana“.

Piše Dragan Rosandić o nekom pljačkašu iz Kuča, koji je krao po komšijskim dvorištima baš prelomne 1948. godine i navodi:
„Počeli su da nestaju seljanima bidoni rakije, ovca, a jednog dana nestao je i magarac! Seljani su ubrzo otkrili lopovčića i poslali mu narodnu miliciju. Kad ih je vidio da dolaze po njega, a ukradeni magarac njače u izbi, počeo je da viče sa prozora, na sav glas: Živio Staljin! Živjela Rusija! Bolje da strada zbog Staljina, nego zbog magarca!“

Još je i Momir upozoravao na banane

Bolje i Đukanoviću da strada zbog „velikosrpske hegemonije“, nego zbog banana. Usput, priču o uvozu enormnih količina banana u Crnu Goru prvi je otvorio tokom predsjedničke kampanje u jesen 1997. godine Momir Bulatović. Stvaranje „banana republike“ ne traje od juče, ima to svoju istoriju.

Uglavnom, nakon Cetinja i Đukanovićeve uloge u pokušaju organizovane destabilizacije unutrašnje političke scene, ne postavlja se više pitanje šta će Milo uraditi, već šta će crnogorska vlast uraditi sa predsjednikom države.

Sa jedne strane, tolerisati Đukanovića znači ostavljati mu prostor da nešto slično, u drugačijim okolnostima i sa drugačijim ciljevima opet pokuša. Ukoliko mu se otvori prostor, a to mu je jedini način da održi poljuljani rejting i „prebaci“ fokus javnosti sa „banana“ na identitetska pitanja, sasvim je logično da će ga iskoristiti. Dakle, Milo Đukanović postaje činilac rušenja zemlje na čijem je čelu. Cehovi koji pristižu tokom i posle rušenja dolaze na naplatu izvršnoj vlasti, podrazumeva se.

Sa druge strane, nakon optužbi da je pripreman državni udar, makar one izgovorene i na konferenciji za štampu, vladajuća većina jednostavno mora nekako reagovati. Ako želi da je građani shvate za ozbiljno.

Šta će uraditi vlast

Ovo je toliko krupna optužba, da se ne može preko nje preći, još je teže zaboraviti. Posle nje više ništa nije isto. Otvaranje pitanja odgovornosti Mila Đukanovića sada je, posle svega viđenog i planiranog, istovremeno i mjera kojom se stabilizuju institucije i način da se preduprede dalje eskalacije i sukobljavanja. Sa Đukanovićem kao aktivnim političkim igračem Crna Gora (p)ostaje „zarobljena država“.
Litije su najavile kraj Đukanovićeve politike. Rasplet na izborima najavio je kraj dotadašnjeg načina vladanja, deprivatizaciju institucija i sveobuhvatnu demonopolizaciju u procesima odlučivanja.

Događaji na Cetinju i oko njega najavili su kraj Mila Đukanovića. Dobio je ništa, što u konkretnom slučaju znači da više nema borbi i bitaka za neku politiku ili privilegije, već za golu slobodu. Svoju slobodu, a ne slobodu Crne Gore! Slobodu u Crnoj Gori ili van nje!
Sa užasno lošim proračunima, bez kritične mase, bez medijskih manipulacija, bez kontrole nad strukturama i službama, bez međunarodne, pa čak ni one ograničene regionalne podrške, drugačije se po njega nije ni moglo završiti.