Seljomber- Vidi majmun sebe u zrcalo -Ne bacajte bisere pred svinje…
Piše: Terazijski Crnogorac
Dugo sam se troumio koji od ova 3 naslova da dam ovom mom tekstu i na kraju sam mu dao sva 3 jer prosto nisam se mogao odlučiti za jedan od njih.
Pročitao sam predzadnju kolumnu Željka Ivanovića u njegovim Vijestima, „Na Cetinje, nego što“ i prosto rečeno, zgrozio sam se tom količinom prostakluka, primitivizma, banalnosti, prizemnosti i nepismenosti.
Prva stvar koja pada u oči je to da pomenuti Ivanović objavljuje svoje autorske tekstove u novinama i na portalu Vijesti, jednom nedeljno u rubrici kolumne, što dalje slijedi da je on kolumnista i to kolumnista u novinama čiji je i on lično suvlasnik, a priznaćete da se to baš ne dešava često u savremenom svijetu. Dakle, kolumnista bi trebalo da bude stručnjak u nekoj oblasti koji ima ugovor ili dogovor sa nekim novinama (sajtom, portalom, redakcijom) da periodično piše neke tekstove iz svoje oblasti i da za taj posao bude plaćen na mjesečnom nivou ili po objavljenom tekstu. Da li vi mislite da Ivanović ima dokaz – ugovor, račun ili nešto slično od kompanije Vijesti što piše ove tekstove.
Kad pomenuh stručnjak iz neke oblasti, a za koju je to oblast stručnjak Ivanović? Politiku i političke sisteme, pravo, međunarodne odnose, diplomatiju, ekonomiju, investicije, kulturu, umjetnost, sport crkvena pitanja ili nešto deseto? Složićemo se – ni za šta od pomenutog! No on i dalje piše i pozvan je da komentariše sve moguće pojave i događaje kako u Crnoj Gori, Srbiji, regionu, tako i u cijelom svijetu.
Neko će reći – to su njegove novine i on ima pravo da piše šta hoće u svojim novinama!
Da, to je tačno, ali onda on nije kolumnista, nego jednostavno jedan od urednika i on iznosi stav cijele redakcije i sa svojim tekstovima zauzima jasan stav i stavlja se na nečiju stranu ili protiv nekoga u političkoj borbi u Crnoj Gori i regionu, a sve to možemo vidjeti iz sadržaja tekstova koje objavljuje. Tako u njegovim tekstovima, čiji ćemo sadržaj kasnije analizirati tačno se vidi da Ivanović uglavnom napada Srbiju, Aleksandra Vučića i vlast u Srbiji, Demokratski front, Srpsku pravoslavnu crkvu i njene patrijarhe i mitropolite, Rusiju, Putina, Kinu, Belorusiju, a afirmativno govori o URI, Demokratama, Krivokapiću, Vladi CG, EU, SAD, NATO, građanskim pravima i slobodama, gej pravima i uopšteno zapadnim vrijednostima i stavovima, što je i razumljivo jer je i jedan od suvlasnika Vijesti firma Media development investment fund iz Njujorka, čiji je ona direktor Anna Patricia Torres Burd.
Neko će reći, a kako mogu neki drugi ljudi, neki drugi kolumnisti, da zauzimaju jasne političke stavove u svojim tekstovima. Pa mogu, zato što su oni samo kolumnisti, plaćeni za to što pišu, a nemaju vlasnički udio u tim novinama za koje pišu, tako da oni iznose svoj lični stav, za razliku od suvlasnika čiji je stav je po automatizmu i stav redakcije.
Dakle, kolumnista i suvlasnik Vijesti Ivanović jasno zauzima stav i svrstava se isključivo na jednu stranu, a njegove novine se zovu “nezavisni dnevnik Vijesti”, što je kontradiktorno, tj. ne može neko biti svrstan na jednu stranu, a nazivati se nezavisnim, ili je jedno ili drugo.
S druge strane nije lako biti kolumnista, posle vekilih doajena jugoslovenskog novinarstva, od kojih se izdvajaju 4 najveća imena – Bogdan Tirnanić, Aleksandar Tijanić, Momo Kapor i Miroslav Lazanski, nažalost, sva četvorica su otišli u legendu. Ko god je imao sreću da čita njihove kolumne, zna kakvim jezikom, stilom, elokvencijom, ironijom, sarkazmom, duhovitošću, znanjem, zvanjem, načitanošću, obrazovanjem, kulturom, britkom perom i čime sve ne su raspolagali. E sad, nađite neki njihov tekst na internet, to je bar lako i uporedite sa ovim škrabotinama koje ispisuje i potpisuje Željko Ivanović. Možda se nećete složiti sa svim njihovim stavovima, ali ćete ipak morati da poštujete te stavove, sviđaće vam se Kaporove pričice, Tirketovi fazoni iz gradskog života, Tijanićev oštri jezik , pa čak i uvrede, kao i Lazine opširne opservacije o ratu, oružju, geopolitici itd.
Neko će reći, a kakve veze ima Ivanović sa tamo nekim kolumnistima iz Beograda? Odgovor je jasan – a kakve veze ima Ivanović sa Beogradom, ako je već za njega Crna Gora samostalna država, šta je njega briga za stepen demokratije, status opozicije u srpskim medijima, srpske rijalitije i srpske televizije, za Novaka Đokovića, izbor patrijarha SPC i šta sve ne, s obzirom da polovina tekstova i članaka koji se objave u Vijestima odnose se na Srbiju. Ako je Crna Gora nezavisna, što recimo ne piše toliko o nekoj Slovačkoj, Finskoj, Sloveniji, nego je, isključivo, fokus Srbija i Beograd.
A zašto?
Zato što su građanistima u Crnoj Gori idol i uzor građanisti iz beogradskog kruga dvojke i dali bi sve u životu da mogu a uđu u to visoko društvo, odrekli bi se svih privilegija koje imaju u Crnoj Gori samo da mogu sa njima da prošetaju Knezom, Kališom, Kejom u tom, za njih, mrskom i hegemonističkom Beogradu i da onda pljuju po Leskovcu, Kruševcu i ostalim graovima širom Srbije kao da je on veliki urbani stanovnik metropole, ali ne ide. To, za njih ipak previsoko i nedodirljivo društvo, ih ne prihvata, zato što, ipak, drugosrbijanci iz kruga dvojke su eminentni intelektualci, novinari, umjetnici, kulturni radnici, sa ozbiljnim radnim biografijama, iza kojih su ostala brojna djela i uspjesi u svojim oblastima ne samo na lokalnom nego i na svjetskom nivou, ma šta ko mislio o njihovom političkom i ideološkom opredeljenju i ne primaju baš svakoga u svoje društvo. Je l’ mogu da se porede Balša Brković i Basara, Milka Tadić Mijović i Latinka Perović i Vesna Pešić, Miško Perović i Vladimir Goati i Dušan Teodorović, Danilo Marunović i Biljana Srbljanović i tako redom. Tako je Ivanović jedva dobacio da jednom gostuje u Utisku nedelje kod Olje Bećković, gdje je se trudio da pokaže svoje „kvalitete“, ali uzalud. Teško je zamisliti ovakvu količinu neukusa, banalnosti i pežorativnosti kao što su ove njegove kolumne u Danas-u, Blicu, na B-92, u Peščaniku, na N1, na Novoj itd. Da li bi ga neko tek tako doveo u Klub književnika, u Maderu, u Moskvu i proveo veče ćaskajući sa njim.
Čak i ako vizuelno uporedimo Željka Ivanovića sa četvoricom pomenutih velikana srpskog novinarstva, a i sa vodećim intelektualcima iz kruga dvojke, kao i njihov životni stil, vidjećemo da se apsolutno razlikuju te i zbog toga, oni ljudi koji cijene ljude prema izgledu, ponašanju i načinu života mogu dosta toga da zaključe o njemu. Tako na primjer, velika četvorka je izlazila na neka legendarna mjesta u Beogradu, stara Madera, Skadarlija, Manjež, Šumatovac, Sunce, Srpka kafana, Lokali u sklopu beogradskih pozorišta i bioskopa, a to su one lijepe beogradske kafane i lokali koji imaju dušu i gdje je dolazila intelektualna elita i mogli smo ih uvijek vidjeti u opuštenoj atmosferi, prikladno obučeni, za razliku od Ivanovića koji se slika po Vračaru u onim skorojevićkim, šljaštećim, fensi skupim lokalima u skupim odijelima, sa skupim satovima, dovozeći se skupim limuzinama. S druge strane velikoj četvorci je bilo svojstveno da zaginu uz čašicu, uz zvuke tamburica, govorili su strane jezike, posjećivali kulturne događaje, pozorišta, bioskope, izložbe, koncerte, družili se sa umjetnicima i intelektualcima, bili disidenti komunističkog režima, bili rokeri u duši, vidjeli svijeta, živjeli preko. A Željko? Željko je seljomber, provincijalac, odrastao na zvucima Jašara, Bore Spužića Kvake, još mu u glavi odzvanjaju taktovi Gari garo što garila nisi, polupismen, poluobrazovan, posjećivao neke događaje koji imaju veze sa kulturom i umjetnošću, samo kad mu nešto treba, iz koristi i kao takav, on ode na Vračar i sluša sigurno Davida Guettu, Andre Rieu-a, Najdzela Kenedija, Santanu, Adel, Hadzimanova, Maljokovića ili koga već, zato što on voli baš tu muziku koja se pušta ili zato što je vidjela žaba da se konji kuju… Ili možda je mislio da je to krug dvojke gdje se okupljaju drugosrbijanci, a to je za njega, ipak, šta god ko mislio o njima, misaona imenica, ne znajući da je Vračar van kruga dvojke.
Ajmo malo o samom pisaniju. Ako čovjek sve ovo pročita ili ako baš ima jak stomak, pa pročita nekoliko tekstova ovog Zmaja pardon, lovca na zmajeve, Zmaj je od Šipova, shvatiće da je sve ovo jedan veliki drnč (a to je bilo neko jelo koje se u JNA pravilo na kraju nedelje od ostataka svih jela u toku nedelje, odnosno bućkuriš), dakle mješavina svega i svačega. Koji je to stil, koji je to humor, koji je to intelektualni nivo, koje su to sintaksičke konstrukcije, koje je to intelektualno znanje, koje su to logičke bravure i vratolomije, termini, ličnosti i tako redom.
Sve ovo pisanije najviše liči na onaj trenutak kad u nekom pripitom društvu gdje se pričaju vicevi i gdje su svi veseli i nasmijani, neko od njih krene da priča 7 viceva i ni na jedan od njih se niko ne nasmije jer su ili toliki crnjaci, ili su užasno vulgarni ili nema nikakve poente, ili jednostavno nema ništa smiješno ili na kraju čovjek, jednostavno, ne zna da priča viceve.
Zajedničko za sve pisce na ovoj planeti je da su od najranijeg djetinjstva čitali gomile knjiga i da im je knjiga bila omiljena ili čak jedina igračka. Čovjek koji čita svakodnevno ozbiljne autore, jednog dana kada odluči da piše, ima mnogo ozbiljniju, dužu, stilski i sintaksički stilizovaniju rečenicu.
Čitajući ove kolumne možemo samo da zaključimmo da je Željko jako kasno počeo i jako malo čitao i da je njegovo i čitanje i pisanje nivo Jelene Karleuše i Ace Lukasa (kad mogu svi što i oni ne bi napisali knjigu). Školsku lektiru, gotovo sam siguran, skoro da nije ni čitao, nego se grebao od odlikaša da mu je prepričaju prije početka časa.
Pa zašto piše?
Vrlo jednostavno – on je dobar poslušnik svojih šefova iz Druge familije –Perović i američkih vlasnika, kojima treba jedan takav čovjek, koga mogu da razumiju polupismeni i nabijeđeni građanisti u Crnoj Gori, koji se ne stidi ničega i spreman je na sve, svjestan da je ta mozicija njegov maksimum i spreman na sve da je zadrži, a s druge strane je gonič robova prema svojim podređenim u koncernu, kao i u većini nevladinih organizacija koje gravitiraju prema Vijestima, a ti isti nemaju hrabrosti da mu kažu, e šefe, ovo što ti pišeš, stvarno, ništa ne valja, pa mu bez pogovora stave poneki zarez, izmijene mal oi veliko slovo, odvoje ne od glagola i proslijede tekst za štampu.
Sadržaj teksta je tek ono najgore, posebno za vjerujućeg čovjeka i tu dolazimo do druga 2 naslova. Naime, način na koji Ivanović pominje srpskog patrijarha i ostale crkvene velikodostojnike je apsolutno neprihvatljiv u savremenom svijetu. Možda on lično nije vjernik SPC, možda je ateista, kabalista, vjernik CPC ili čega god, ne interesuje me, poštujem njegov izbor i nikad ne bih komentarisao njegovo opredeljenje, ali način na koji se odnosi prema velikodostojnicima neke Crkve, u ovom slučaju najviše govori upravo o njemu, a to je ustvari, kompleks veličine. On sebe smatra pozvanim i dovoljno velikim da može na tako pežorativan, primitivan i prizemni način, recimo, patrijarha nazvati Vučićevim stranačkim mitropolitom. Da je to obrazovan čovjek, građanske provinijencije, znao bi da se u EU i SAD, u čije se vrijednosti pomenuti kune, svaki javni djelatnik u javnom diskursu, mora sa krajnjim uvažavanjem da se obraća crkvenim velikodostojnicima, a posebno one Crkve kojoj lično ne pripada.
E sad, način na koji se on ophodi prema SPC, ne govori o SPC, nego o njemu samom, što je veliki Njegoš davno napisao “vidi majmun sebe u zrcalo”, odnosno nije krivo ogledalo u ovom slučaju SPC, šta on vidi u njegovom odrazu, nego je kriva ona kreatura koja ispred ogledala stoji. Tu dolazimo psihologije ličnosti gospodina Ivanovića, pa tako svaki čovjek u drugima vidi sve ono što je on sam kao ličnost. Tako svaki dzeparoš krije svoj novčanik jer u svima vidi lopove, lažov u svakom razgovoru vidi lažove, zavidan čovjek misli da svi njemu zavide itd. na ovaj način, kao lisica kad izgubi rep, pa nagovara druge lisice da i one osijeku svoje repove, Željko svu svoju pokvarenost, malodušnost, provincijalni duh i karakter traži i vidi u drugima pa čak i u duhovnim licima.
No nije mu zamjeriti. On je, ustvari, za žaljenje.
Svakom vjerujućem čovjeku njegova vjera, duhovnost, pripadnost nekoj religiji je nešto najvažnije, nešto najljepše, nešto najuzvišenije i nešto što je lična stvar, nešto što se ne dijeli sa svima i o čemu ne žele da pričaju i da slušaju druge, a posebno one koji nisu vjernici njihove Crkve. Podsjetiću samo kakve su sve posledice bile kada je Šarli Ebdo, francuski humoristički list, objavio jednu opskurnu karikaturu, vrijeđajući vjerska osjećanja muslimana. E sad, čak i najcrnji pećinski nacionalisti (izraz kreiran u građanističkim kuhinjama) imaju više poštovanja za velikodostojnike drugih vjerskih zajednica, nego što ima Ivanović za bilo koju vjersku zajednicu, ne samo za SPC, o čemu govori i ovo njegovo korišćenje muslimanskog vjerskog pojma “mula” na onako pežorativan način.
Kada neko u jednom loncu ima i mitropolite, i talibane, i patrijarhe, i Keljmendije, i mule, i Slavka, i Mandića, i Vučića, i Mila, i Nikolaidisa, i Erdogana, i Roćena, i Miga, i Momira, i čokoladu, i kanabis, i cipele i Bananu i banana, i ko zna koje još sastojke, šta mislite na šta takvo “jelo” može da liči. Da li u njegovim pisanijima ima imalo poštovanja i za koga i za šta? Da li recimo ijedna njegova rečenica, ijedan njegov pasus, da ne kažem cio tekst ima neku dubinu? Da li je on pokušao ijednog trenutka da produbi neku misao, da je sagleda sa više strana, da je elaborira na pravi način? Ne! To je samo puko laprdanje, ispucavanje raznih konstrukcija, raznih imena i pojmova, kojima samo on vidi smisao, svo znanje je očito sa gugla, ništa iz “malog mozga”, fazoni kojima se samo on smije, poente koje ne pogađaju cilj, nego kao kad u onom videu majmun dograbi kalašnjikov pa raspali.
I tu dolazimo do 3. naslova – “Ne bacajte bisere pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim!” – iz jevanđelja po Mateju, odnosno ne dajmo našu vjeru, našu SPC, Željku Ivanoviću i Vijestima da ih miješa u isti lonac sa svim gore pomenutim i nepomenutim ljudima, pojavama, stvarima, jer on definitivno ne vidi razliku između zrna bisera-vjere i zrna kukuruza dolara, evra, dinara i svih mogućih valuta. Za njega je patrijarh, ustvari tamo neki direktor, nema razlike, jer on u njemu vidi samo u kojim se kolima vozi, brend cipela, sata, naočara koje nosi, na koja mjesta izlazi, koji su mu prihodi, koliko ima zaposlenih, plaća li porez itd. To je za njega vjera, a najviše božanstvo, najveća uzvišenost je novac, bilo koje valute.
I koji bi bio zaključak, šta na kraju, reći o ovakvom vodećem ideologu građanske Crne Gore (kakvi li su ostali kad je on vodeći, prvi, šef), britkom peru crnogorskog novinarstva, šmekeru i bonvivanu, intelektualcu i piscu, evropejcu i atlantisti, kosmopoliti i eruditi.
Ništa!
I to je previše!
Bravo.
Eto tako!